Tijelo u prvom licu – Propitivanje jezika i sustava umjetnosti u sedamdesetima
Izložbena dionica s radovima iz 70-ih godina obuhvaća širok spektar umjetničkih strujanja, poput analitičke, konceptualne, procesualne i peformativne prakse.
Izložbena dionica s radovima iz 70-ih godina obuhvaća širok spektar umjetničkih strujanja, poput analitičke, konceptualne, procesualne i peformativne prakse. Potaknuta duhovnom klimom liberalizacije 1968. i zagovaranja slobodnijeg odnosa s tijelom, umjetnost u sedamdesetima nastupa kao produžena vrsta svakodnevnog ponašanja, osvrtanje na kontekst vlastitog nastanka i položaj umjetnika u društvu.
Dok jedni ukazuju na širenje granica umjetničkog izraza i modela njegove izvedbe (Kožarić, Iveković, Martinis), a shodno tome i načina prezentacije i posredovanja umjetnosti (prodor u javni prostor, izvaninstitucionalni okvir), druga se struja prihvaća analize vlastitog jezika, zazirući pred idejom uzvišenosti umjetničkog čina i izjednačavajući tvarnost nositelja s procesom nastanka (Demur, Molnar), u duhu tautološke devize: Rad sebe objašnjava jer je činjenica — činjenica nije manipulativna — činjenica nije ilustrativna — činjenica nije iluzionistička — činjenica nije simbolička, činjenica = činjenica.
Na prvi pogled sasvim filozofski orijentirana, ova je linija pred publiku postavljala stroge zaokrete u shvaćanju umjetnosti, a to je da umjetnost ne oponaša niti simbolizira, nego zahtijeva pažnju i respekt prema očevidnosti materije s kojom umjetnik radi. Nasuprot prioriteta kolektivnih društvenih vrijednosti, umjetnost se shvaća kao izraz umjetnikovog bivanja u svijetu u kojem vlastito tijelo postaje ishodišnim medijem, subjektom i objektom rada, kao u elementarnoj fotografiji Željka Jermana, jednog od aktera Grupe šestorice autora, 1975. – 1981., Zagreb (na izložbi su prisutni i radovi Demura i Marteka). Drugačiji način vrednovanja umjetničkog rada umjetniku nudi i mogućnost evidentiranja vlastitih tragova u svakodnevici, posebno radnog postupka izvedenog nekonvencionalnim tehnikama. Time se prekoračuju granice dotad uvaženih umjetničkih disciplina i napuštaju se akademska mjerila tehničke izvedbe ili dovršenosti djela, a sve to otvara put relativizaciji statusa umjetnika, onog po vokaciji te onog po praksi i uvjerenju (samouk).
Ksenija Orelj i Sabina Salamon