Skloni smo zaboraviti da Sunce na naša obrađena polja te na prerije i šume gleda bez razlike. Svi oni podjednako odražavaju i upijaju njegove zrake, a ona prva tvore tek sitan djelić velebne slike što je ono motri na svome dnevnom  putu. U njegovim je očima sva zemlja poput vrta jednako obrađena.

Henry David Thoreau

Izložba Vježbanje obitelji riječke umjetnice Petre Mrše nakon predstavljanja u Zagrebu, Rabu i Dubrovniku dolazi u Mali salon u Rijeku. Mršin projekt Vježbanje obitelji započeo je 2014. s eksperimentiranjem i glavnom preokupacijom na koji se način uhodani intimni odnosi unutar vlastite obitelji mogu promijeniti. Izložba će predstaviti 38 fotografija koji su ušle u završnu seriju Vježbanja obitelji koje prikazuju članove njezine obitelji na izletu na Velebitu kako izvode vježbe koje im je umjetnica postavila u namjeri da izađu iz uhodanih uloga i modela ponašanja.

Posrijedi je retrospektiva, temeljit pogled unatrag, u videografiju nastalu od 1998. godine do danas. S obzirom da je riječ o umjetniku srednje generacije, razlog ne nalazimo u prinudnom mrtvozorništvu, nego pravovremenoj aktualizaciji i promociji konzistentnog umjetničkog opusa koji predstavlja hrvatsku suvremenu video produkciju, jer Alen Floričić je bio i ostao isključivo video umjetnik. Predstavljajući trinaest radova, izložbom namjeravamo potvrditi njegovu autorsku poziciju – detektirati zaokrete i konstante, posložiti tematske sklopove unutar petnaest godina stvaranja.

Izbor trinaest radova izdvaja ideju kružnosti, koja se u video opusu Tonija Meštrovića provlači u nekoliko varijanti, od sporih do vrtoglavih rotacija. Izložba je svojevrsni kolaž radova iz ciklusa CONTINUUM CONTINUUS i ponekih iz Horizontalnih i vertikalnih studija obuhvaćajući teme i postupke koje su odredile njegovu radnu sintaksu: montaža u funkciji pokretanja željenog vremena, prezentacija videa u galerijskom prostoru kroz višekanalnost, u cilju totaliteta percepcije slike i zvuka.

Izložba “Interferencije” (Rijeka, 2015.) nakon “Siromaštva” (Split, 2010.) i “Dominacije” (Dubrovnik, 2012.) nastoji na konstruktivan način dovesti u interferenciju odabrane suvremene umjetnice/-ke sa splitske i riječke art scene.

Mnogi veliki umjetnici pokazali su da se umjetnost svojom kreacijom može približiti najdubljoj istini i spoznaji, ali ju se može zahvatiti tek onoliko koliko je dano njezinu autoru, u naznakama isprepletenim s ljudskim osjećanjima i životnim okolnostima. U tim nastojanjima Damir Stojnić dokida granice između medija performansa, slike i crteža, jednako kao što misao ukorporiranu u umjetničko djelo uobličuje u simbole kojima ilustrira svoje osobno viđenje stvarnosti.