Tvoja zemlja ne postoji

Izložba Tvoja zemlja ne postoji naslovljena ja prema istoimenom radu Libie Castro i Ólafura Ólafssona, kampanji od 2003. godine realiziranoj u različitim formatima, na mnogim jezicima i u raznim gradovima. Izložba okuplja umjetnike čiji radovi rezoniraju sa širokim asocijativnim poljem emocionalnih, društvenih i historijskih sadržaja na koje višeslojna i višeznačna tvrdnja Tvoja zemlja ne postoji može upućivati.  Dio je serije istoimenih izložbi koje se, okupljajući različite umjetnike u svakom gradu, održavaju u Art radionici Lazareti (Dubrovnik, svibanj 2016),  Galeriji Nova (Zagreb, lipanj 2016), Multimedijalnom kulturnom centru (Split, rujan 2016) te sada u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Rijeka).

Tvoja zemlja ne postoji može se shvatiti kao naznaka da ne postoji zemlja kakvu želimo, možda zato što općenito ne vjerujemo u države i njihove granice, i ne prihvaćamo se s njima identificirati više nego što nas na to obvezuje zakonska regulativa. Ili vaša zemlja ne postoji kao država, jer je pod nekim vidom okupacije, ili više ne postoji, ili postoji u nekom novom političkom uređenju koje je čini neprepoznatljivom. Ili se ne želimo identificirati – proglasiti svojom – bilo koju zemlju koja pripadnost određuje pravom građanstva, kojem je u temelju neki oblik isključenja. Ili nelagodu, možda, stvara i to što se građanska prava dodjeljuju selektivno s obzirom na stupanj pripadnosti državi, gdje tek posjedovanje putovnice načelno otvara mogućnost svih građanskih prava. Što dakako, nije nikakva garancija za njihovo poštivanje, pa je i stanje građanskih i ljudskih prava, kao i političke tendencije, ekonomske politike, ideološka zastranjenja, ili milijun drugih mogućnosti, jedan od mogućih razloga koji vas mogu ponukati da zaniječete da postoji zemlja koju nazivate svojom. Izjava Tvoja zemlja ne postoji tako može značiti da se odričemo svoje zemlje, a budući da je kroz izložbu postavljena u javni prostor, izjavljuje se ovdje i sada, ali postoji i na drugim jezicima i na drugim mjestima, i u svakom kontekstu poprima različite tonove.

Istina te izjave počiva na očitoj neistini, jer države postoje i određuju što smatramo zemljom ili državom, a razlike u značenju između riječi ‘zemlja’ i ‘država’ u svakodnevnoj upotrebi označavaju više stupanj emocionalnog angažmana koji se dodjeljuje zemlji kao oznaci pejzaža, ljudi, jezika itd., ili državi kao obliku njihove organizacije. Nije, dakle, istina da zemlja ne postoji, očito postoji, čak i za one koji pripadaju nepostojećoj zemlji izbjeglica – zemlji koja bi, prema podacima UNHCR-a, s jednom izbjeglom ili prognanom osobom na 122 stanovnika, po broju stanovnika danas bila 24. zemlja na svijetu (1), postoji neka zemlja, ona koju su napustili ili ona u kojoj se teže skrasiti. No istina je ipak – njihova zemlja ne postoji.

Tvoja zemlja ne postoji postavlja pitanje kome se obraća, tko su osobe i zajednice koju adresira, i kroz taj proces zamišlja i stvara imaginarnu transnacionalnu zajednicu ili privremeni kolektiv koji se ne određuje granicama niti pripadnošću naciji. U tom smislu Tvoja zemlja ne postoji je poziv i izražavanje želje, imaginiranje potencijalnosti zajednice okupljene oko ideje zemlje kakvu želimo, a koja (još) ne postoji. Istodobno, kontra-intuitivni i višeznačni karakter te tvrdnje kao umjetničke kampanje Libie Castro i ÓlafuraÓlafssona, i kao naslov izložbe, sam sebe shvaća s dozom humora i ne smrtno ozbiljno u smislu direktne intervencije u društvenu realnost, što pak ne znači da unaprijed isključuje, ili da ne priželjkuje i potiče, takvu vrstu nus-pojava.

WHW

(1) http://www.unhcr.org/news/latest/2015/6/558193896/worldwide-displacement-hits-all-time-high-war-persecution-increase.html

Izložbu podržavaju:
Grad Rijeka
Foundation for Arts Initiatives
Gradski ured za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Zaklada Kultura Nova

Foto:
Libia Castro & Ólafur Ólafsson, Tvoja zemlja ne postoji, 2003.
Vlatka Horvat, Greda koja balansira #0616 , 2016.