Marko Tadić, Completion through:

Koristeći specifičnu arhitekturu, Tadićevi radovi djeluju poput umanjenih galerijskih ili muzejskih poligona i nude vizualnu reviziju svakodnevne optike kao i izložbenih okvira, pravila postavljanja i prikazivanja. Hibridnim formama mijenjaju konvencionalni dojam izložbenog prostora, odustaju od njegovih zidnih gabarita i uobičajenog nizanja predmeta uz zadane pregrade.

Riječka izložba predstavlja presjek Tadićevih filmova, maketa i skica nastalih unazad šest godina. Karakterizira ju posveta mediju crteža kao podlozi mišljenja i imaginacije te metodi kolaža kao načinu spajanja i rekomponiranja pojedinačnih elemenata u šire strukture, ‘upakirane’ unutar različitih formi i formata, od animiranog filma do studija ili skica, knjiga i objekata. Izdvajanje radova za izložbu vodi se nastankom instalacije Man standing in a Museum looking at something (2017.) i nastankom animiranih filmova, Moving Elements (2016.), Until a breath of air (2015.), We used to call it: Moon (2011.), stvarajući poveznice između izloženih filmova i instalacije te materijala koji je prethodio i utjecao na njihovo oblikovanje. Karakteristična arhitektura postava sugerira izložbu kao rekonstrukciju imaginarnog putovanja i dodatno ističe obuhvaćene radove kao procjepe kroz vrijeme. Bilo da se radi o zagonetnim krajolicima ili donekle prepoznatljivim lokacijama, radovi evociraju minule vremenske periode i prostore koji iščezavaju. Svaki je film postavljen u objekt nalik jednom stranom rastvorenoj kutiji magnetizirajući naš pogled svjetlosnim titrajima s projekcije u začelju. Pokretne slike pozivaju nas na istraživanje fluidnih ‘putopisa’, slika, podsjetnika, uspomena i zabilješki komprimiranih u formu kratkog filma. Pritom radovi na papiru, smješteni na zasebno izgrađenoj konstrukciji, djeluju kao opipljivi tragovi filmski zabilježenog materijala. Unakrsne veze različitih medija, između filmskih i fizičkih slika, uvode u zasićeno prostor-vrijeme, u procjep kolektivne memorije i umjetnikove reinterpretacije tvoreći ponekad iznenađujuće prepoznatljive motive, nalik onima koje pohranjujemo u vlastitom sjećanju. Kako kaže Marko, Sve te pronađene predmete koristim kao simbol vremena, određenog perioda, primjerice fotografije postaju svojevrsni prozor u određeno historijsko vrijeme u kojem su nastale. Zanimljivo, kada se taj prozor „probije‟, one više ne predstavljaju točno taj određeni trenutak u povijesti, nego postaju znak svojevrsnog bezvremenog perioda prošlosti. U toj reviziji i reminiscenciji ostaje trag melankolije prošlosti, premda nigdje nije navedena točna godina nastanka fotografije.

Marko Tadić je rođen 1979. u Sisku. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Firenzi. Radi kolaže, animirane filmove, crteže i instalacije. Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama, te filmskim festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu – u Zagrebu, Ljubljani, Milanu, Kasselu, Berlinu, Los Angelesu i New Yorku. Zajedno s Tinom Gverović predstavlja Hrvatsku na 57. Venecijanskom bijenalu 2017. Nagrade: 28. Salon mladih (Zagreb, 2006.), Nagrada Radoslav Putar za mladog hrvatskog umjetnika (Zagreb, 2008.), Nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture za najbolju izložbu (2014.). Sudjelovao je na rezidencijama i studijskim programima: 18th Street Arts Center, Los Angeles, SAD (2008.); KulturKontakt, Beč, Austrija (2008.); ISCP, New York, SAD (2009.); Kultur Bunker, Frankfurt, Njemačka (2010.) i Helsinki International Artist Programme, Helsinki, Finska (2011.). Trenutačno predaje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i na NABA-i – Nuova Accademia di belle arti) u Milanu. Živi i radi u Zagrebu.

Kustosica: Ksenija Orelj

Podrška: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske