Dragan Markovina: Jedina sreća je ta što je hrvatsko društvo dovoljnu razinu modernosti dosegnulo još u osamdesetima

14.7.2021. u 16h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Pročitajte što povjesničar i pisac Dragan Markovina izdvaja kao ključnu ostavštinu devedesetih te koja je pozitivna pojava iz njih izrasla.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme?

Koliko god nam se činilo da smo od njih prilično udaljeni pa i da smo recentnim političkim izborima nekako ostavili devedesete iza sebe, to nažalost nije slučaj. Ključna ostavština devedesetih, po meni puno bitnija i od privatizacije i potom praktičnog uništenja industrije pa i promjene društvenog sistema, koja se de facto dogodila još 1989. faktičkim odustankom od samoupravljanja, jeste činjenica da živimo nacionalizam kao strukturalnu činjenicu. Štoviše, ne samo da ga živimo, nego smo ga spomeničkom mitologizacijom Franje Tuđmana postavili kao neupitnu dogmu. Što ne predstavlja problem samo u odnosu prema prošlosti, nego i prema tome kakvom vidimo budućnost društva, kako se odnosimo prema Srbima, do koje mjere su braniteljske udruge realan politički faktor, kako se odnosimo prema najbližem okruženju, za kojeg se službeno pravimo kao da ne postoji i kako se odnosimo prema kulturnom životu zemlje. Jedina sreća u čitavoj priči je u tome što je hrvatsko društvo dosegnulo dovoljnu razinu modernosti još osamdesetih godina, na čijim temeljima je izrasla kultura otpora u devedesetima i onome što su donijele. Zahvaljući njoj postaje izvjestan poraz kulturne kontrarevolucije, što je jedna od boljih vijesti uopće, ali proći će još dugo vremena dok u vladajućoj stranci osvijeste pa i prihvate da je došlo vrijeme da se devedesete ostave iza sebe.

Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

U devedesetima nisam očekivao ništa pozitivno pa me stoga njihov ishod nije ni iznenadio. Ono što je moglo ispasti pozitivno bilo je omogućavanje političkih sloboda i pluralizma, što je opet napravila partija, ali su ishodi svih izbora tih godina pokazali da ljudima modernost i sloboda nisu bitne. Dobili smo jedno zatvoreno, militarizirano, klerikalizirano i nepodnošljivo nacionalističko društvo, čije dogme nisu bile zakonski zaštićene, ali realno itekako jesu. Ili da pojednostavnim, niste zakonski odgovarali za neslaganje s tom politikom, ali ste imali posla s tajnim službama, ako ste bili nezavisni novinar ili biste ostajali bez posla ako ste bili krive nacije ili političkog uvjerenja, a ni fizičko nasilje prema neistomišljenicima nije bilo isključeno. Jedino dobro što se u devedesetima desilo bila je ta kultura otpora, vidljiva ponajprije kroz Feral Tribune, ali i Arkzin, prosvjed za Radio 101, buđenje rocka kroz Fiju Briju, utopijski pokušaji Stipe Šuvara, ali sve navedeno je bila i ostala margina. Tim više kultna u mjeri u kojoj je bila marginalna.

Ilustracija: Ena Jurov, Devedesete