Saša Stanić: Propagiranje ekskluzivnosti, umjesto inkluzivnosti, trajan su trag 90-ih

13.7.2021. u 14h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. U trećem iz serije intervjua čitajte o vizualnoj memoriji i publikacijama koje književni i filmski kritičar Saša Stanić nalazi značajnima za tranzicijske devedesete.

Kojeg se umjetničkog rada ili izložbe osobito sjećate iz 90-ih i zašto?

Tijekom 1990-ih još nisam krenuo ni u srednju školu, pa stoga ne mogu reći da sam posjećivao izložbe ili pratio kulturnu scenu. Ako zanemarim vizualnu memoriju koja se tiče televizijskih priloga o ratu i politici, ili pak čokoladica CRO ARMY sa samoljepljivim sličicama respektabilnog naoružanja i prizorima hrvatskih vojnika u različitim akcijama, mogu reći da se moje znanje, kao i većine mojih vršnjaka,  o tome razdoblju formiralo retrogradno, pogledom na retrovizor. U mom slučaju retrovizor su bile knjige. Tako knjige koje su objavljivali Feral Tribune i Arkzin predstavljaju ne samo svjedočanstvo o tome vremenu, već i kulturne artefakte koji na vizualnoj razini imaju jasnu raspoznatljivost i vraćaju me u 1990-e. Međutim, ako bih morao izabrati samo jedno umjetničko djelo koje smatram reprezentativnim za 1990-e u Hrvatskoj, izbor bi bio sam tjednik Feral Tribune. To „permanentno umjetničko djelo“ (kako ga je Feralov biograf Boris Pavelić nazvao) ne samo da je osvjetlalo obraz cijelom jednom društvu, već je i na razini svoje vizualne prepoznatljivosti postalo nešto poput neželjene tetovaže jednog sistema.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme?

U devedesetima kroz političku, gospodarsku i kulturnu tranziciju postavljeni su temelji današnje situacije. Pritom pojam tranzicija ne shvaćam kao nešto s jasnim početkom i krajem, već kao svojevrsnu riječ-alibi pod kojom se dugo opravdavala izvanredna situacija na svakom od spomenutih područja. Čini se da u posljednje vrijeme tranzicija nije toliko frekventna riječ kao prije. Diskurs posvećen koronakrizi, za pretpostaviti je, do daljnjega će je suspendirati. Hvala COVID-u. Vjerojatno ključna, natkriljujuća pojava koja se javila tijekom 1990-ih, a u svojim različitim vidovima traje do danas, jest ideja restauracije. Za više o tome svakako konzultirati zbornik radova Duhovna obnova Hrvatske, koji je kao urednik potpisao don Anto Baković, a objavila Vlada Republike Hrvatske i Agencija za obnovu (Zagreb, 1992). Na samom početku 1990-ih taj se zbornik pojavio kao manifest za razvitak Hrvatske i hrvatskoga identiteta, koji je pak shvaćen ekskluzivistički. I upravo ideja sužavanja, a ne širenja, propagiranje ekskluzivnosti, umjesto inkluzivnosti, trajan su trag toga vremena i danas.

Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

Teško se oteti dojmu da je upravo osjećaj razočaranja ono što mnogi povezuju s tim razdobljem, jer je bilo posrijedi vrijeme u kojemu su propuštene mnoge prilike da se učine dobre stvari. Također, to je vrijeme velikih gubitaka, od radnih mjesta i imovine, preko identiteta te na koncu i života. Promišljanje svega toga, što je praksa koja traje i trajat će još dugo, možda je ono što trebamo prihvatiti kao svoju zadaću i u ovom trenutku i u budućnosti. Devedesete godine grub su rez i u kulturi i u društvu te kao takve zaslužuju odgovornu refleksiju koja će biti u stanju demitologizirati prečesto nekritički diskurs kojim se o tome desetljeću govori. Sama svijest o tome može biti prvi korak ka pozitivnim promjenama.

Ilustracija: Ena Jurov, Devedesete