Sandro Đukić i Bojan Salaj: Arhiv kao memorijski konstrukt

27.7.–27.9.2021., MMSU Rijeka

Karta svijeta koja ne uključuje Utopiju nije vrijedna ni letimičnog pogleda jer izostavlja upravo onu zemlju gdje Čovječanstvo uvijek pristaje. A kada Čovječanstvo ondje pristane, ono pogleda uokolo i, zamijetivši neku bolju zemlju, diže jedra. Napredak je realizacija Utopija. Oscar Wilde

Multimedijalni umjetnik Sandro Đukić 1988. godine počinje stvarati neutilitarne objekte. Izrađivao ih je od tada novog umjetnog materijala – ultrapasa s dodatkom elektronike, fotografija, slika i crteža. Kao ključna umjetnička pitanja koja vezuje uz taj period svog stvaralaštva, navodi problem medija i prevladavanja umjetničkog formalizma vremena te problem realizacije umjetničkih predmeta na način da djeluju impersonalno i industrijski. Odbacivanje staroga otvara se prostor za novo, a ideja novoga otvara prostor za zamišljanje Utopije. Nakon niza manjih izložbi, 1991. godine s Damirom Babićem realizira izložbeni projekt jednostavnog naziva Objekti u Gliptoteci HAZU u Zagrebu na kojemu izlaže cijelu seriju. Uz radove umjetnika, teoretičar Krešimir Purgar piše opsežni esej Dvostruka realnost objekta koji je objavljen u katalogu izložbe.

 

Vidjevši prvi put objekte Sandra Đukića iz ranih devedesetih, sjećam se da sam bila zapanjena da je nešto tako bilo prikazano u Zagrebu tih godina i da je uopće bilo moguće isproducirati takvu izložbu. Vrijeme je to kada počinju oružani sukobi u sada bivšoj državi, a s početkom rata, osim obrane zemlje, provođena je i sveobuhvatna političko-ekonomska reforma. Tko je tada uopće razmišljao o umjetnosti? S protekom godina prašina kao da se dodatno taložila i zamućivala pogled. Ono što je jedino bilo jasno i čega smo svi i danas svjesni jest da su devedesete bile oštri rez – prekid u kontinuitetu, godine u kojima su ljudi i događaji nestajali u ratnom vihoru. Brisanje starog i osmišljavanje novog. Nove države nastale raspadom Jugoslavije, svoje su identitete gradile u snažnoj opoziciji prema svemu što je do tad bilo zajedničko – zajedničkoj kulturi, povijesti i tehnološkom razvoju. Međutim već neko vrijeme postoji želja da se devedesete preispitaju, da službenim narativima herojstva i žrtve rata pridodamo i glasove onih koji su u tom vremenu živjeli i stvarali, da udahnemo život petrificiranom oklopu i detektiramo tragove kojima smo došli do današnje točke. Jedno od pitanja je stoga i ono o umjetnosti ili da preciziramo, što je od umjetnosti devedesetih djelatno i danas?

 

Moj interes za Đukićeve objekte sretno se poklopio s njegovom željom da ih iščupa iz zaborava i istraži da li su oni uopće ostavili trag na domaćoj umjetničkoj sceni. Projekt smo stoga započeli prisjećanjem – Đukićevim sjećanjem na okolnosti vremena, stasanje njegove generacije, ekipu s kojom je razmjenjivao misli i ideje. Prisjećao se i okolnosti nastanka objekata i uloge Bojana Salaja, značaja izložbe kojom su predstavljeni zagrebačkoj publici, fizičkog uništenja svih izložaka po njenom završetku kao i rekonstrukcije dva odabrana komada od kojih će jedan osvojiti prvu nagradu na posljednjem, 16. Biennalu mladih jugoslavenskih umjetnika u Rijeci; početka rata, uništenja rekonstruiranih objekata. Pitanje kojem smo se stalno vraćali bilo je vezano uz mogućnost – mogućnost zamišljanja, mogućnost rada i suradnje, mogućnost (re)konstruiranja povijesti, nedostatak mogućnosti, nemogućnost kontinuiteta. Nešto što je u vremenu nastanka nazvano pogledom prema zapadu (Kipke), s protokom vremena postalo je sinonimom izgubljene budućnosti, vremena u kojemu je još bilo moguće zamisliti Utopiju. Generacija devedesetih, kojoj pripada i sam Đukić, stasala je i zabljesnula u trenutku prije nego što će se poznati svijet urušiti, da bi uslijedio vakuum i samonametnuti (nacionalni) zaborav. Njihove umjetničke spoznaje i napori bili su kolateralne žrtve vremena, spektakularno zaboravljeni jer se jednostavno nisu uklapali u sliku kulture nove države.

 

Projekt Arhiv kao memorijski konstrukt predstavljen je prvi puta 2019. godine. Za tu je priliku Đukić rekonstruirao objekt nagrađen na riječkom Biennalu mladih, koji je potom prikazan zagrebačkoj publici u galeriji Spot. Rekonstruirani objekt u obliku je polegnutog kvadra i čine ga tri segmenta: „autoportret“ (režirani portret mladog Đukića koji je snimio Salaj), crni kvadar i segment od ultrapasa na kojemu se nalazi digitalni sat koji bez interpunkcijskih razmaka prikazuje godinu, mjesec, dan, sat, sekundu, desetinku. Koncept ovog, kao i ostali objekata teorijski je utemeljen u tekstovima Jeana Baudrillarda, Gillesa Deleuzea, Slavoja Žižeka i drugih te snažno usmjeren na poziciju subjekta u post-ideološkom društvu. Upotreba ultrapasa, materijala koji imitira prirodne materijale, naglašava nesigurnost vremena u kojem objekti nastaju, dok digitalni satovi zapravo predstavljaju tek apstraktan broj. Posebno mjesto u Đukićevom imaginariju pripada filmu Blade Runner (na kojeg će se referirati i u svojim kasnijim radovima) i autoru SF romana Phillipu K. Dicku prema čijem djelu, Do Androids Dream of Electric Sheep, je film snimljen, a na koji se referira stvaranjem replikanata sebe samog kroz umnažanje vlastitih portreta i stvaranjem svijeta objekata. Uperen pogled prema zapadu ipak nije nekritičan – čitaju se reference na konzumerizam, društvo spektakla, gubitak individualizma i osjećaja za povijesnu prošlost i povijesne budućnosti (historical past i historical futures; Jameson).

 

Rekonstruirani objekt zamišljen je centar ove izložbe i zapravo mu je dodijeljena dvostruka uloga. S jedne strane on je tretiran kao historijski artefakt i kao takvog ga prati dokumentacija iz vremena – skice, fotografije, povezani radovi, novinski članci, pisma. Osim dokumentacije, uz njega se prikazuje niz video intervjua s akterima iz vremena – umjetnicima i kustosima koji se sjećaju izložbe u Gliptoteci kao i konteksta vremena. Kontekstualizaciji doprinose i radovi Bojana Salaja. Osim djela nastalih ranih devedesetih za potrebe drugih umjetnika, mogu se vidjeti i njegove fotografije televizijskih reportaža iz 1992. godine koje prikazuju ratna stradanja civila u Srebrenici.

Druga uloga objekta, ona je vremenskog stroja. U prošlosti u kojoj postoje budućnost i Utopija kojoj težimo, moguće je putovati kroz vrijeme. No nezgoda je s budućnošću ta što ona može ispuniti, ali i iznevjeriti očekivanja – jer što ako umjesto zamišljene Utopije spoznamo da nas očekuje anti-Utopija. Tridesetak godina u budućnost pokazuje da je zapad iznevjerio obećanje pravednijeg društva i boljeg života. U vrijeme kasnog kapitalizma, tranzicijske post-socijalističke zemlje nalaze se na kapitalističkoj periferiji. Proces prelaska na kapitalistički ekonomski model uključivao je valove privatizacije i deindustrijalizacije te rasprodaju socijalističkih industrijskih divova u bescjenje. Rad Željezara (2017.) Sandra Đukića pokazuje upravo to – jednu tipičnu tranzicijsku priču koja je specifična utoliko što je devastacija tvornice uzrokovala odumiranje grada. Stambeni kompleksi koje je tvornica podizala i koji su vrvjeli radnicima Željezare Sisak i njihovim obiteljima, sada su tek napuštena zdanja grada koji se smanjuje.

Propusna mjesta na hegemonijskom šavu (Bekić) su anti-Utopijska stvarnost, u kojemu je ponavljajuće nasilje sustava dovelo do entropije društva. U odnosu na obespravljene radnike, pozicije moći nalaze se negdje zapadnije. Bojan Salaj radom Interiors-Correspondences (2014.) vodi nas u srce anonimne birokracije, u centre političke i vojne moći koje oblikuju ovaj svijet, konferencijske hale Europskog parlamenta i NATO pakta.

Anonimnosti ljudskih sudbina (Salaj, P2020, 2021.) suprotstavlja se ona našeg vremenskog putnika – umjetnika koji je 30 godina stariji. S autoironijskim odmakom, Đukić nam pokazuje sebe (Natura Morta, 2019.), umornog i klonulog u oronulom ambijentu napuštene prostorije. Prijašnje blagostanje moguće je tek naslutiti.

 

Znanstvena fantastika općenito se uzima kao pokušaj predodžbe nepredočivih budućnosti. No, njezina najdublja tema možda je zapravo naša vlastita historijska sadašnjost. Frederic Jameson

Lana Lovrenčić

 

 

 

Kustosica: Lana Lovrenčić
Postav: Sandro Đukić
Tehnički postav: Casa Grad d.o.o., Vedran Grladinović, IM-Exordium Prom j.d.o.o.
Suradnica na izložbi: Sabina Salamon

Otvorenje: 27. 7. u 20.30 sati

Sandro Đukić, Do not forget my face! (autoportret), 1990.