Zabava pjesnika: Božidar Rašica, otvorenje postava Kamenolom

U četvrtak 18. kolovoza otvaramo drugi postav izložbe “Zabava pjesnika: Božidar Rašica”, objedinjen nazivom Kamenolom. Drugi dio je, u odnosu na prvi, “Horizonte”, likovno-dokumentarni i uključuje slike sa crtežima koji su im prethodili, a posvećena je jednom od Rašičinih omiljenih toponima, kamenolomu u Vrsaru.

Tema kamenoloma skoro da je nepoznanica u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a ni u novijoj izložbenoj povijesti umjetničkih muzeja ne pronalazimo bilješke o tematskoj izložbi. Na tragu spomenute teme možemo smatrati izložbe koje propituju industrijsku baštinu u krajoliku ili izložbe koje se bave ljudskim radom.

Rudarstvo kamena na zemljinoj površini prvo je rudarstvo, a obrada kamena prvo je oplemenjivanje mineralne sirovine u povijesti.

Ljudska intervencija u krajoliku prisutna je od pamtivijeka i postaje gotovo nemoguće razlučiti gdje ona završava, a gdje počinje, te bi trebala biti nezaobilazna tema umjetničkog procesuiranja. Prostori preobrazbi daju specifična obilježja krajolicima od Istre do juga Dalmacije, pa je začuđujuće da imamo tek nekoliko istaknutih hrvatskih umjetnika koji su otkrili složenost teme kamenih formacija što ih rudarstvo „kleše“ u krajoliku.

Krajolik koji je tisućljećima žrtvovan za prostore proizvodnje i eksploatacije površinskim iskorištavanjem kamena potaklo je malobrojne da progovore o toj vizuri koja krasi mediteranski bazen. Nasljeđe kamenoloma i megalitskih simbola inicira kreativno polazište kipara Ljube de Karine s ciklusom Kamen na kamen (1978. – 1983.). Monumentalna, metafizička snaga sklopova dojmljiva je i izvan spomenutog konteksta kojeg je stvorio čovek na kamike. Joško Eterović u tkivo svoga slikarskog ciklusa Kamenolom (1990. – 1996.) raspoređuje višebojni raster kvadrata po uzoru na pravilno klesane blokove kamena i krajolik kamenoloma u Pučišćima na Braču. O svakodnevnim prizorima iz djetinjstva i odrastanja u kamenu Eterović govori sadržajno i opisno. Uslojavanje crljenice i bijelog kamena intimni je zapis koji se u prvih četrnaest godina života ucrtao u nadolazeći umjetnički kôd. Edo Murtić sa serijom radova Montraker (1994. – 2002.) također uspostavlja odnos prema kontekstu kamenoloma metodom kontrasta, naglašavanja i isticanja.

Velikim kompozicijama intenzivna kolorita, otvorene geste i znaka ukazuje na činjenicu da je vrijeme skrivene rudarske baštine prošlost. Taj apstraktni uzlet spontane gestualnosti dugo je vremena inspiraciju uzimao iz istarskog kamenoloma u Vrsaru po kojem je i nazvan ciklus.

Kamen je, arhetipski rečeno, kruh naš svagdašnji, magični kôd. On je iskonski dio našeg baštinskog ogleda, ono što već tisućama godina kulturološki veže mediteranske civilizacije. Kamenom započinje kuća, selo, naselje, grad. Kamenom gradimo i uništavamo, branimo i napadamo. U kamenu stojimo, oko kamena se dižemo.

Kamen o kamen je iskra, a iskra je život.

Rašičina priča o kamenu nije započela njegovim dolaskom u Vrsar i preuređenjem male istarske staje u povremeni dom od 1968. godine. Rašica je stasao u podneblju koje je svoje temelje začelo u kamenu i od njega nastalo, u kamenu koji je dolazio iz hrvatskih primorskih rudnika i koji je dizao gradove od antike do 20. stoljeća. Ta nit s Vrsarom samo je bila kruna kamenom kôdu koji je Rašicu prožimao kroz oba njegova umjetnička uzusa – slikarstvo i arhitekturu. Oduvijek je bio izložen iznimnim, epskim prizorima koji su u njemu razvijali osjećaj za prostor, oblik i boju.

Odrastanje u Dubrovniku i školovanje u Rimu samo su jedni od brojnih prirodnih i umjetnih scenografija u kojima je Rašica stjecao iskustva i vježbao oko za ono što slijedi. Sve što je u njegovu odrastanju i umjetničkom stasanju uzbuđivalo maštu kasnije je bilo obojano i iscrtano u prizorima grote od Vrsara.

Rašica je u kamenolomu ponovno doživio poticaj otkrivanju čudesnih harmonija između arhitekture i prirode. Prostoručne pune široke i pune uske crte nabacanih poteza slijede njegove trenutne impulse improvizacije, tijekom šetnje, u prolazu, ili po sjećanju. Na nekima opsesivno urezuje crtu i nebrojeno je puta ponavlja u istom potezu, sjenča bridove i pukotine, dok na nekim papirima ovlaš dotakne površinu i u jednom potezu stvori prizor. Njegovo uzbuđenje raste kada na mjesto bjeline papira nastupi boja i faktura. Tada kreće zanos, kontrola ustupa prostor uzbuđenju i započinje put polemike sa samim sobom. U blokovima crtanki i na rasutim papirima olovkom, kemijskom, flomasterom, gvašom i pastelom, s ushićenjem i/ili razumom od prvih susreta s kamenolomom, Rašica gradi viziju na više od 60 radova, stvara participativnu cjelinu s mogućim rješenjem oživljavanja prostora. Prijedlozi revitalizacije kamenoloma i urbanističkog rješenja Vrsara otkrivaju zavidnu razinu znanja, ali i snagu strasti kojom je Rašica cjelovito pristupao gledanju svijeta – humanistički, umjetnički i tehnički. Inspirativni ambijent otkrio je u Rašici značajnog hrvatskog arhitekta koji je početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća prepoznao važnost revitalizacije tog atraktivnog prostora i u potpunosti anticipirao problematiku našeg suvremenog doba.

Prvi podaci o eksploataciji kamena kirmenjaka sežu u 568. godinu, kada se počela graditi Venecija, iako ga smatramo i prapovijesnim nalazom. Kirmenjak je tvrdi vapnenac svijetlosive boje s tankim ulošcima zelenkastog glinenca. Istarski kamenolom, danas poznat po imenu Montraker, smješten je na malom poluotoku uz rub stare jezgre Vrsara, iznad predjela lučice s kršćanskom crkvicom sv. Marije od mora. Nastao je površinskim rudarenjem brda koje se visinom i obujmom moglo usporediti s brijegom stare jezgre Vrsara. Upravo ovaj opis smještaja i kamenoloma vidljiv je na brojnim radovima u darovanoj Zbirci Božidara Rašice koji su izabrani za tematsku izložbu Zabava pjesnika kojom obilježavamo rođenje i smrt ovog našeg umjetnika.

Tematska cjelina nastala je u razdoblju od 1970. do 1990. godine i govori nam o inspiraciji kojoj se Rašica uvijek i nanovo vraća. Hodočasti on svoju kavu slaveći spone i korijene. Gleda je s kopna prema moru i otocima, stavlja u tek procvjetalu brnistru, grmoliku s granama poput šiba, okruglastu, čvrstu i žilavu. Vrući su to dani, a jačina svjetlosti lomi suhu pjeskovitu zemlju i stišće mirise jarko žutih cvjetova. Kraj je ljeta i eksplozija je u cvatu. Bijeli se škarpelin oštrih bridova u makiji i kamenjaru ispod tamnih oblaka i oluja koje se nadvijaju nad primorjem. Rašica ga gleda s mora i slika krovove vrsarskih kuća iznad kirmenjaka. Gleda ga i iz lučice, u krajobrazu iz razdoblja antike s romantičnim prizorima čempresa uz kameno ziđe crkve od mora. A kamenolom, kava, škarpelin, beskonačno su puta različito opisani: graffiato, rigato, burattato. Kao da ih ne slika kistom nego ga željeznim dlijetom fino ili grubo kleše, pa ga brusi, polira, četka, pjeskari i pali.

Vene bijeloga kamena iz Vrsara vene su kojima Rašica nanovo vraća život, a pustinju od kamena pretvara u središte života Orsere. Svjestan da je ono što je jednom oduzeto od prirode nemoguće u potpunosti vratiti prirodi, ipak rekultivira kamenolom smještanjem kružne pozornice i gledališta u ambijent izloženih bijelih horizontalnih i vertikalnih monumentalnih ploča. Kompozicija vegetacije i modelacija terena Montrakera oblikovali su predodžbu amfiteatra koja daje novu vrijednost: estetsku, funkcionalnu, kulturnu i povijesnu. Kamenolomi nastaju kao ‘nesvjesna arhitektura’ urezana dugogodišnjim radom ljudskih ruku i strojeva.

Možda je baš zato društvo prepoznavalo i tražilo u njima mjesta vlastita izražavanja, prostore otvorenih galerija, parkova skulptura i auditorija. I konačno, naše poimanje lijepoga prihvaća ostatke destrukcije i prostori devastacije postaju jedinstveno mjesto kulturnih vrijednosti.

Diana Zrilić