Vesna Teršelič: Da su vlade željele više, mogli smo stići dalje

12.6.2024. u 16.07h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Vesna Teršelič, voditeljica Documente – Centra za suočavanje s prošlošću, osvrće se na tranzicijske procese, nedjelotvornost pravosuđa te slobodu medija i rad organizacija civilnog društva danas.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme?

U Hrvatskoj još traje tranzicija od manje prema više demokracije. Ratno nasilje iz devedesetih ostavilo je duboke tragove. Nemoć u vrijeme napada mnoge je obilježila strahom i bijesom. Još učimo kako živjeti s gorkim talogom zločina i smanjiti teret traume kroz priznanje patnje. Nisu objavljena imena i sudbine ubijenih i nestalih, razjašnjene okolnosti njihova stradanja niti su obeštećene civilne žrtve rata. Detuđmanizacija započeta nakon izbora 2000. koja je donijela obećanje suočavanja s naslijeđem progona, torture, silovanja i drugih teških povreda humanitarnog prava, zaustavljena je u vrijeme priključivanja Europskoj uniji. Od tada stagnira procesuiranje ratnih zločina, mada za dio zakašnjelih istraga još nema konačnog pravorijeka, što otežava individualizaciju krivnje a posljedično i izgradnju povjerenja. U devedesetima dopušteno pozdravljanje sa „Za dom spremni“ još uvijek truje naše odnose i otežava humanizaciju odnosa prema mrtvima, podsjećajući da još uvijek ne znamo dovršiti ni Drugi svjetski rat. U vrijeme neliberalne vlade 2016. godine se ponovo suzio i prostor za slobodno djelovanje čemu su se usprotivili nezavisni novinari, kulturnjaci i aktivisti. Razvoj filmskog, izvedbenog i likovnog stvaralaštva, civilnih i političkih inicijativa i poduzetništva ulijeva nadu da kao društvo možemo, ne samo braniti, nego i razvijati demokratske institucije i pružati otpor koruptivnim praksama, zaboravu krimena i zanemarivanju ranjivijih među nama.

Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile ?

Nadala sam se širenju prostora za stvaralaštvo, za uvažavanje drugih i drugačijih, za solidarnost. No uzastopnim vladama briga za kulturu, poticanje civilnih inicijativa ili uključivanje ranjivih nije bila prioritet. Često na rubu siromaštva, umjetnici žive od honorara do honorara. Unatoč osnivanju ustanova poput Hrvatskog audiovizualnog centra, Zaklade Kultura Nova i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva koji podržavaju bar neke programe, većini ostaje neizvjesna bitka za preživljavanje. U društvenom pogledu posebno zabrinjava što su mjesta razrušena u ratu, nakon napada i dva vala etničkog čišćenja, u kojima su 1991. prognani većinom Hrvati, a 1995. u izbjegličkim kolonama bježali pretežno Srbi, obeshrabrivanja povratka i spore obnove, sustavno zanemarivana, što je posebice ogoljeno nakon nedavnog potresa na Baniji. Ne pomaže ni to što se u javnosti umjesto priznanja patnje i suočavanja s prošlošću često dalje favorizira zaborav, pa se umjesto pamćenja svih žrtava iscrpljujemo u nedovršenim verbalnim ratovima. Ponosna sam što iz godine u godinu svjedočimo sve kvalitetnijem radu rijetkih zrelih demokratskih institucija poput Pučke pravobraniteljice. No vrlo sam zabrinuta zbog nedovršene reforme i nasilnih postupaka dijela policije prema izbjeglicama koje traže sklonište u Hrvatskoj, nedjelotvornosti pravosuđa i pitanja opstanka nezavisnih novinara, slobode medije i organizacija civilnog društva, posebno u manjim mjestima. Na Povorkama ponosa, na Marševima za ženska prava na prosvjedima za reformu obrazovanja na kojima se okupilo više od 40.000 ljudi, na umjetničkim festivalima, uvjerila sam da kao društvo imamo kapacitet za razvoj kao i poštovanje novih generacija ljudskih prava. Da su vlade željele više, mogli smo stići dalje.

 

Foto: Karlo Čargonja – LED Art, Zamrznuta umjetnost, 1993. (detalj postava)