Alban Hajdinaj: Nova era vrti se oko pojedinca

15.10.2021. u 20.20h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Alban Hajdinaj, vizualni umjetnik  i jedan od autora na izložbi 90e: Ožiljci prisjeća se devedesetih u Albaniji, prvog Venecijanskog bijenala koji je posjetio i piše radu kojim se predstavlja na riječkoj izložbi.

Kojih se umjetničkih radova ili izložbi iz devedesetih posebno sjećate i zašto?

Najbolje umjetničko djelo devedesetih, po mom mišljenju, bile su šivane lutke Louise Bourgeois (platnene skulpture). I danas se sjećam tog djela s Venecijanskog bijenala 1999. godine, koji je bio prvo venecijansko bijenale koje sam gledao. Devedesete vidim kao razdoblje traume i tjeskobe, a Bourgeois je postala moja referentna točka za izražavanje takvih umjetničkih ideja i stavova. I ja sam u svojim umjetničkim počecima pokušavao prenijeti takve osjećaje. Rad mi se neopisivo svidio, iako ima potpuno drukčiju pozadinu od mog.

Možete li nam ukratko opisati kako je vaš rad (21. lipnja) povezan s razdobljem devedesetih?

Moj rad, 21. lipnja, realiziran je 2018. godine. Sastoji se od videa i staklenke pepela. Video dokumentira čin spaljivanja mojih umjetničkih kataloga iz devedesetih, a pepeo je dokaz tog čina. Spaljivanje tih publikacija, osim proslave solsticija i radikalne prakse koja se oslanja na brojne povijesne reference, služi kao svojevrstan raskid s tim razdobljem. Nažalost, po mom mišljenju, umjetnost druge polovice devedesetih u Albaniji imala je konkretan politički cilj, a to je da se u očima međunarodne zajednice zemlja prikaže kao zapadnjačka. Smatrajući to lažnim početkom i svojim slučajnim sudjelovanjem u događaju koji danas moramo nazvati ‘povijesnim’, kroz 21. lipnja ciljam na svoju samokritiku i/ili samohistorizaciju.

Kakve ste pozitivne promjene očekivali u kulturi i društvu devedesetih i jesu li se one dogodile? Koju od promjena koje su se dogodile devedesetih vidite i danas?

Mislim da su se devedesetih svi u Albaniji nadali da će ostaviti iza sebe bolan kontekst prošlosti, ali on se nastavio skoro cijelo desetljeće. Nadao sam se da će moja zemlja postati normalna, a pod time sam mislio da će se pretvoriti u zapadnjačku zemlju (iako nisam dobro znao što to znači.) Vjerovao sam da će suvremena umjetnost pomoći kulturi zemlje da napreduje i da će društvo od toga profitirati. Zapravo, to je bila neka vrsta utopijskog razmišljanja temeljenog na vrijednostima i uvjerenjima socijalističke kulture prošlosti. Nova era vrti se oko pojedinca. Društvo je uopće ne zanima. Promjena koja je i dalje prisutna, u istom ritmu, jest privatizacija javnog prostora.

Ilustracija: Ena Jurov, Devedesete, 2021.