U nedjelju u Art-kinu posljednji blok filmskog programa video retrospektive “Sanja Iveković: Make Up – Make Down”, kao pretprogram XV Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma

30.1.2022. u 20h, Art-kino Croatia

Kao pretprogram Filmskih mutacija: Festivala nevidljivog filma ( Zagreb: 31.1. – 2. 2.; Rijeka: 2. 2. – 4. 2.), u nedjelju 30. siječnja od 20 sati u Art-kinu Croatia bit će prikazan posljednji blok filmskog programa videoretrospektive “Sanja Iveković: Make Up – Make Down”.

Program u nedjelju donosi video radove Slatko nasilje (1974.,12′), Rekonstrukcije 1952. – 76. (1976., 10′), Osobni rezovi (1982., 3:40”) i Gledanje u…  (1974., 9:50’) Sanje Iveković, zatim fragment video instalacije TV Timer Sanje Iveković i Dalibora Martinisa (1973., 5’), fragment performansa Sanja Iveković Praksa čini majstora (1982., 2:36”) te re-enactment istog performansa u izvedbi Sonje Pregrad (2009., 16:38”) i dio instalacije Svjetionik Sanje Iveković iz perioda od 1987. do 2001. (4’). Donosi i video radove Semiotika kuhinje Marthe Rosler (1975., 6′), Muha Yoko Ono i Johna Lennona (1971., 25’) te Svaka revolucija je bacanje kocke Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet (1977., 10’).

Prije filmskog programa, uvodni razgovor “Politike osobnih rezova” vodit će kustosica filmskog programa Tanja Vrvilo s  plesnom umjetnicom Sonjom Pregrad, filologinjom Aleksandrom Sekulić, te kustosicama video retrospektive “Make Up – Make Down” Brankom Benčić i Sabinom Salamon.

Slatko nasilje plastička je intervencija u obliku crnih linija preko TV ekrana tijekom emitiranja ‘ekonomsko-propagandnog programa’ TV Zagreb, i predstavlja kritičko tumačenje odnosa između pošiljatelja TV poruka (vladajućih moći) i primatelja (obespravljene javnosti). Ovom jednostavnom intervencijom – crnim rešetkama preko televizijskog monitora – Sanja Iveković vizualno je odspojila gledatelje od ‘slatkog nasilja’ medijskog zavođenja.

Semiotika kuhinje Marthe Rosler parodija je na kulinarske showove tog vremena u kojoj, kako Rosler navodi, “Anti-Julia Child mijenja ustaljeno ‘značenje’ alata rječnikom bijesa i frustracije.” U ovom radu, koji se poziva na praksu performansa, statična kamera fokusira ženu u kuhinji. Na pultu ispred nje nalaze se različiti kuhinjski alati. Ona uzima jedan po jedan, imenuje ih i nastavlja demonstrirati, ali gestama koje odstupaju od uobičajenih. U ovakvoj abecedi kuhinjskih pomagala, navodi Rosler, “kada žena govori, ona imenuje svoju vlastitu opresiju.”

Rekonstrukcije 1952. – 76. rad je u kojem Iveković rekonstruira pogled na okruženje (kuhinju) iz svog djetinjstva, te tako određuje četiri razdoblja “gledanja” i istražuje četiri segmenta iste prostorije. Neprekidni pokreti kamere prikazuju objekte u ekstremnom krupnom planu, otvarajući mikrokozmos koji je promatraču inače skriven.

Fragment video instalacije TV Timer Sanje Iveković i Dalibora Martinisa sastoji se od 15 jednominutnih sekvenci snimljenih u Grazu, u gradu i u galeriji. Prikazivanjem ovih video sekvenci  odnosno njihovom intervencijom u dnevno emitiranje TV stanice ORF, upravljao je elektronički mjerač. Sve sekvence bave se pojmom vremena, ne samo kao apstraktnom idejom, već kao neupitnom česticom prostorno-vremenskog univerzuma te razotkrivaju manipulaciju vremenom korištenjem medija televizije kao izvora “objektivnih informacija”.

U radu Osobni rezovi Sanja Iveković montira dva skupa slika: prvi je mini performans pred video kamerom u kojem se autorica pokazuje sa zamaskiranim licem, a drugi skup čini materijal koji je snimila s lokalnog kanala državne televizije koji je emitirao TV seriju o SFR Jugoslaviji. Autorica u prisvojeni dokumentarni filmski materijal intervenira naglim rezovima i zaustavlja niz filmskih slika kratkim slikovnim flashevima. U svakom od njih vidimo kako postupno režući rupe u maski od najlon čarape ogoljuje svoje na početku posve pokriveno lice. U svom finalnom izdanju, ovaj video je kolaž u kojem su ‘osobne’ i ‘javne’ slike (posuđene s televizije, koja je i sama “kolaž mašina) nanovo izmiješane rukom umjetnice koja ih je i napravila  svojim ‘osobnim potezom’.

Muha Yoko Ono i Johna Lennona snimljena je u njujorškom potkrovlju – John i Yoko angažirali su glumicu Virginiu Lust da leži gola dok oni kamerom prate muhu koja istražuje njeno tijelo, od malog prsta do glave. Zanimljiv je detalj da je prilikom snimanja korišteno dvjestotinjak muha koje su za tu priliku bile omamljene posebnim plinom.

Fragment performansa izvođačice Sanje Iveković Praksa čini majstora, uznemirujući prizor koji se višekratno prekida, prikazuje žensko tijelo odjeveno u crnu haljinu, glave prekrivene bijelom plastičnom vrećicom, koje stoji, posrće, pada, liježe, ponovno ustaje, zauzima pozu, urušava je, spotiče se, pada, leži, ponovno ustane i tako dalje. 30-minutna izvedba Sanje Iveković izvornog naziva Übung macht den Meister zabilježena je u 13-minutnom videu koji dokumentira (i reproducira) izvedbu prvotno izvedenu 1982. u Künstlerhaus Bethanien, u Berlinu. Na plakatu koji je najavljivao izvedbu tada 33-godišnje umjetnice, bila je bilježnica. Naslov, napisan na njemačkom jeziku s učeničkim rukopisom, otvoreno upućuje na disciplinarnu ustanovu osnovne škole i škole općenito. Performans dakle transferira proces učenja u kojem mi, kao gledatelji, učimo da je postizanje majstorstva samo po sebi nemilosrdan, iscrpljujući i besciljni zadatak, lišen svakog zadovoljstva i svakog obećanja napretka.

27 godina kasnije, Iveković je preradila to djelo i izvođačicu Sonju Pregrad pozvala da ga izvede. U ovom re-enactmentu, Pregrad stoji na malenoj improviziranoj pozornici u mračnoj sobi, s bijelom plastičnom vrećicom na glavi. Ne može vidjeti ni prostor ni publiku, jedva diše, namjerno pada i ustaje. “Moja je namjera utjeloviti, nastaviti iskustvo, učiti, reprezentirati, obnoviti izvedbu. Jesam li ja na dvostruki način prijenos Sanjina djela: u prostoru (ja sam ta koja pleše, a ne ona) i na drugačiji način u vremenu (jer je prije plesala ona)?”, stoji u fragmentu teksta Sanje Iveković i Sonje Pregrad 5 DA za obnovljenu izvedbu, u izdanju Frakcije br. 51/52 iz jeseni 2009.

Svaka revolucija je bacanje kocke Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet snimljen je na pariškom groblju  Père Lachaise, i to kao prvi film ovih filmaša na francuskom tlu nakon što je Straubu dopušten povratak u zemlju gotovo dvadeset godina nakon što je odbio služiti u Alžirskom ratu. Filmaše je manje zanimalo samo groblje već određeno grobno mjesto: Zid komunara, spomen mjesto u kutu groblja gdje su strijeljani i poraženi posljednji borci Pariške komune 1871. godine. Na travnatoj površini pored spomen-mjesta, devet izvođača filma sjedi u polukrugu, spremajući se izreći svoje stihove poeme Stéphanea Mallarméa Bacanje kocke nikada neće ukinuti slučaj (Un coup de dès jamais n’abolira le hasard, 1897.). Umjesto pukog citiranja teksta “od riječi do riječi”, adaptacija Jean-Marie Strauba i Danièle Huillet usmjerena je na njegove tipografske specifičnosti: svaki rez, obilježen u izvornom tekstu različitim slogom, pripisan je drugom izvođaču.

Video rad Gledanje u… Sanje Iveković snimljen je statičnom kamerom koja bilježi donji desni kut TV slike u udarnom terminu večernjih vijesti na nacionalnom programu. Nesklad između naglašeno važnog tona vijesti i segmenta televizijske slike stvara napetost i pomutnju, propitujući važnost i relevantnost vijesti koju čita spiker.

Instalacija Svjetionik Sanje Iveković osmišljena je kao aluminijski toranj s monitorom na vrhu. Video slike na monitoru predstavljaju dvije odvojene stvarnosti: javnu i privatnu. Dva su izvora slika: prvi čine (povijesno važni) dokumentarni materijali koje prenosi nacionalna TV stanica, a drugi proizlaze iz kućne video produkcije umjetnice prikazujući privatni život nje i njezine obitelji. Struktura videa temelji se na imaginarnom svjetioniku koji odašilje pet-sekundne signale video slika.

Filmski program izvodi se u partnerstvu s festivalom Filmske mutacije: Festival nevidljivog filma i Art-kinom Croatia.

Naslovna fotografija: Svjetionik