Škart: Današnji vlastodršci su virusi koji su mutirali i postali otporni na lekove

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Članovi umjetničke grupe Škart u intervjuu otkrivaju koje radove i akcije iz devedesetih posebno pamte, osvrću se na vlastiti umjetnički rad “Tuge” te navode koje su društvene i kulturne promjene očekivali.

Kojih se umjetničkih radova ili izložbi iz devedesetih posebno sjećate i zašto?

– Sećam se akcija stajanja Žena u crnom, jer su tada (kao i sada), bile strahovito stigmatizirane kako od vlasti, tako i od ogromne većine građana. Stajati na ulici svake srede i trpeti uvrede i napade prolaznika i danas smatram za najhrabrije akcije devedesetih.

– Sećam se rada “Rekonstrukcija zločina” grupe Led art, ispred Doma omladine Beograda.
To je prvi rad za koji se sećam da je jasno komentarisao tadašnje događaje u Srbiji, ukazujući na zločine koji se događaju u Srbiji i zemljama Jugoslavije.

– Sećam se akcija/performansa Saše Markovića Mikroba. Mikrob je pravio maske, od kartona, šarene, koja je svaka bila mali strip, ili friz događaja, koje je on ispisivao na svakoj maski, uz objašnjenja. Pošto bi maske izložio, najčešće u nekom andergraund prostoru, on bi posetiocima pričao kako je nastala svaka maska na izložbi. Te priče su bile urnebesno duhovite, jer je on bio vanredno duhovit čovek, i većinom izrazito politički obojene. Pošto bi završio priču, jednu po jednu, sve maske bi razdelio prisutnima.

Mikrob je po mom mišljenju jedan od najautentičnijih umetnika tog vremena, i sigurno najmaštovitiji.

Možete li nam ukratko opisati kako je vaš rad koji je dio izložbe 90e: Ožiljci povezan s razdobljem devedesetih?

Na izložbi Ožiljci je rad nazvan “Tuge”. Danas mislim da je to svedočenje, izvesni poetski dnevnik, o tim sumornim godinama, urađeno u vidu kratkih pesama na kartonima, dragoceno.

Međutim, i sada, kao i tada, mislim da je sam rad malo patetičan, jer Tuge samo konstatuju tadašnje beznađe, ali ne nude rešenje, niti optimizam.

Kakve ste pozitivne promjene očekivali u kulturi i društvu devedesetih i jesu li se one dogodile? Koju od promjena koje su se dogodile devedesetih vidite i danas?

Od promena iz devedesetih i danas, vidim da u stvari nema promena. Sve je isto, samo njega nema – kaže jedna pesma.
Nacionalizam caruje, možda još više nego pre, samo nema fizičku snagu da se obračunava van granica Srbije.
Na vlasti su isti ljudi koji su bili i onda, vlast drže čvršće i besramnije nego ikad, bogateći se kao “etnički preduzetnici” (termin Kranjšeka i Flerea).

Rečeno sadašnjim rečnikom, današnji vlastodršci su virusi koji su mutirali i postali otporni na lekove, i sad im niko ne može ništa.

Od pozitivnih promena u kulturi sam očekivao da će radnici u kulturi, tzv kulturnjaci, biti žešći u osudi nacionalizma, pa i kapitalizma (koji sve to potpaljuje), i da će biti solidarniji.  Mislio sam da će biti manje oportunizma. Očekivao sam više zajedničkih akcija, a manje zavisti i ogovaranja.

Od društva sam očekivao da će biti pravednije. Da će odbaciti nacionalističke i religijske zablude, ideju o “nama” i “njima”, Srbima, Albancima, Hrvatima, pravoslavcima, muslimanima i katolicima, ali se to nije desilo. Naprotiv, čini mi se da previše ljudi i dalje veruje da je važnije biti Srbin, Hrvat, Albanac, pravoslavac, katolik ili musliman, a da je manje važno ako si siromašan i bez prava.

Dokle god takve zablude imaju većinu, mislim da je teško napredovati.

Ilustracija: Ena Jurov, Devedesete