Predrag Todorović – Polje – Matrica

Izložbom Polje-Matrica Todorović očituje izuzetnu sposobnost da – kovitlacem impulzivnih gesta, hitrim i žustrim potezima – organizira veliku all over površinu slikanog polja i postigne visok stupanj vizualne aktivizacije.

Na njegovim monumentalno jednostavnim crtežima, prepunima konceptualnog potencijala i snažnoga vizualnog intenziteta, samo su dva konstitutivna elementa – fon – podloga – te mnoštvo vitalnih, rafiniranih, gusto tkanih, koncentriranih, osjetljivih i osjećajnih, vibrantnih nakupina poteza. Potezi su ostvareni jednakomjernim ritmom koji se proteže od ruba do ruba površine, u prostornim rastezanjima, nervaturama, finoj, zrnatoj i taktilno naglašenoj i pulsirajućoj površini – u izborima kojima kao prepreka ne stoji ni jedna pretkoncepcija. Snažne energetske matrice, stvarajući iluziju gibanja, u kovitlacima, u strukturama koje se naoko rasipaju ali zapravo drže na okupu, prekrivaju cijelu površinu podloge, namećući se neuobičajenom prisutnošću i uvjerljivošću premda pripadaju nepoznatoj ikonografiji.

Ovi crteži su primordijalna masa (kaša), “primordijalna juha”, u kojoj svaka crta izgleda poput bljeska namjere, volje, supstancija iz koje će možda tek nastati pojavno – fizičko, formativno, mentalno, emocionalno… U ponuđenoj nedefiniranosti zajedničko im je stanje naslućivanja i iščekivanja.
Prostor kadra nije nikakva realnost, nego polucija potencijala, ikonografija neke vizualne priče inscenirane prije sama događaja (nije važno što se priča, ali djelovanje nedvojbeno postoji!), sugestija nečega što se tek – poput fantazma koji se izvlači iz supstancije – koja se netom pokrenula iz prvobitne neodređenosti (crno) i postupno se artikulira u „white noiseu“ i tek se treba realizirati.

Na taj način crteži su likovni registri primarnih zbivanja. Kako kaže sam autor, iz pozadinskog šuma “rendom signal” počeo se artikulirati u kretanje sa smjerom, tijekom – kao da se pojavila neka namjera. Nešto je, međutim, tek pokrenuto – kovitla se, kulja, pomiče i formira – što će se samo od sebe i po sebi – samoinicijacijski – oblikovati i objaviti u nečemu formativnom ili prepoznatljivom.

Polje, matrica („Matrix“), „božanska matrica“, metafora slike ispod koje se autoru u ekstatičnom radnom procesu ukazuje prava stvarnost – ona u kojoj je utjelovljeno sve pojavno, sveto, sublimno, metaforično. U pseudoznanosti i znanosti to je holografsko informacijsko polje, čista energija, energetsko polje Nulte točke, Nulta točka… U religijskom diskursu to je svjetlo, Kreacija, manifestacija Tvorca, u ezoteriji je to akaša, eter, temeljna supstanca u kojoj je zapisano sve što je bilo, što jest i što će biti.

Crteži su izvedeni oštrim predmetima na limovima od inoxa, pocinčanog lima, čistog cinka i aluminija. Materijal svake podloge različito reagira na autorove nasrtaje, svaki pred njega postavlja različite izazove, a svrha mijenjanja podloge upravo je autorovo znatiželjno istraživanje reakcije podloge u njegovim naporima da uroni u meditavni i sumblimni prostor iza i ispod prikaza.
Cink je, primjerice, mekan, mlohav i podatan, ne korodira, na njemu autor postiže krasan refleks koji odražava čak i boje. Autor na njemu jedva da može locirati fokus, pa ni pretpostaviti krajnji ishod svojih napora. Situacija na cinčanoj podlozi, zahvaljujući svojim sjajem i reflesijama, dublje i dinamičnije ulazi u prostor.

Odnos prema gustoći, zastrtosti i fakturi podređen je osjećaju supstancije od koje je svenačinjeno. Zbog brzih perspektivnih bjegova ili nestajanju u bjelini, odnosno tmini, prostori na crtežima nesagledivi su.
Monoelementi ovih crteža – linije, kružni slijed – naviru i obnavljaju se u neiscrpnom inspirativnom prosedeu neprekidna energetskog kruženja. Riječ je o ukidanju svake prostorne i vremenske omeđenosti. U afokalnim i beskonačnim prostorima koji nemaju ni početka ni kraja, protječu neomeđeni uzgibani ritmovi kružnica – simbola vječnog i beskonačnog – a koji se materijaliziraju u uvijek različitim artificijelnim konfiguracijama koje, međutim, isključuju iluzionističku ideju.

Te guste teksture, fine i taktilno naglašene površine nastale nizovima zavojnih, dugih i gipkih linija urezivanih bez unaprijed sračunata plana, minijaturna tkanja vrtložnih, valovitih ili spiralnih niti slobodno su razasuta i raspršena po fizički omeđenu ali potencijalno neokončanu prostoru podloge i pretvaraju je u dinamično polje napeta energetskog naboja, koje je uvijek u pokretu i tranziciji, a autorov zanos prepoznajemo u zarezima u površinu.

Premda se stječe dojam nesputana izljeva zagonetne kinetike linija, uočavamo Todorovićev podsvjesni osjećaj za red i mjeru, čvrstinu ravnoteže i disciplinu odnosa linija, ali i njegovu sposobnost da sačuva konzistentnost i snagu površina svojih crteža.

Sve odluke autor stvara u trenutku kada crta nastaje. Tako rad nastaje iz sebe. I sama se vrtložna linearna struktura kreće smjerovima koje u velikoj mjeri diktira sama podloga. Kretanje linija potpuno je intuitivno, u stalnoj transformaciji, čisti automatizmi i refleksi podsvijesti, nošeno, neslučajnom sugestijom podloge unutarnjim porivom koji pokreće autorovu ruku u magičnom procesu crtanja.
Cjelina kadra – uz uzbudljivu avanturu spontanosti i neposrednosti – gradi se postupno i svaki potez povučen je u odnosu na cjelinu i svjestan je cjeline. Parcijalan odnos prema bilo kojem mjestu, detalju i fragmentu ovdje ni na trenutak ne postoji. Konfiguracije linija kipte odrješitošću; linije djeluju kao prapočetne i konstantne, svečano trajne, ali istodobno i slučajne i trenutne.

Impresivna je i crtačeva igra s dubinom prostora kadra. Unutar gustih nanosa oštrim pomagalom izgrebanih površina uočavamo volumen koji stvara evokaciju neodređena, sasvim plitkog prostora. Zaobljenim i spiralnim linijama posvaja se prostor i ponekad ujedno stvara konfiguracija iluzije trodimenzionalnog prostora, pa čak i skulpturalne čvrstoće.

Ovi su crteži – izrazito subjektivna karaktera i ne bez stanovita psihološkog podteksta – meta-svijet, prostor osobne metaforike – kriptograma – i inherentne razvojne logike, izravni izraz autorova psihičkog rasterećenja, mjesta registriranja autorova trenutna i prolazna raspoloženja. Brojni čulni podaci iz autorovih nesvjesnih pulsiranja sublimirani su u osebujnu estetsku strukturu koja (onom koji ne traži ništa formativno i narativno u njima), prenosi veliku impersonalnu istinu da se sve, u svakom trenutku, nanovo stvara i oformljuje.

Crteže stoga čitamo i kao intuitivno-meditativne postupke koji stvaraju dnevnik senzacija koje su se autoru događale dok je stvarao ove artefakte, kao reljef psihe, dnevnik autorovih nizanja misli, stavova i raspoloženja, radosnih, sjetnih, uznemirenosti, melankolije… Doživljavamo ih i odčitavamo i kao arhetipske simbole, magijsko-mitske znakove, ali i hermetične ili čak ezoterične i nečitke piktograme iz autorove individualne mitologije, morfološku transkripciju nekih autorovih unutarnjih stanja i turbulencija, enigmatične sadržaje koji nemaju povijesnu niti blisku nam metaforičku, simboličku niti literarnu vrijednost.

Prostorna organizacija crteža, međutim, pretpostavlja neposredno uključivanje promatrača i percepcija crteža „živi“ od njegova perceptivnog napora. Tek motriteljevo suučesništvo – aktivno i neposredno – ostvaruje i mijenja sliku prostora jer je svaka ljudska akcija novo iskustvo o prostoru, ali i iskušavanje mogućnosti i odgovornosti vlastita djelovanja. Cjelina nečega motritelju je nedostupna: ne može je percipirati niti prikazati, može je samo naslućivati preko njezinih pojavnih manifestacija, fragmenata, bljeskova. Kako motritelj – hodajući oko crteža – mijenja mjesto s kojega promatra crtež, tako mu se mijenja i vlastita slika njegove ispune – ona je neiscrpna u svojim mogućim varijacijama, čime motritelj istodobno i neposredno dovodi u kušnju vlastite rutinske predodžbe o stalnosti prostora kojim je okružen. Zahvaljujući ekspresivnosti i slojevitosti crteža, svaki će motritelj stvoriti vlastite naracijom opredmećene asocijacije.

Todorovićevi crteži nisu uradci negacije, nihilizma, mraka, tamne strane svijeta – oni su, dapače, patetično rečeno, stvaralaštvo vitalnosti, strasna rasta, pozitivnih energija, herojstva ljudske ili pak kozmičke drame.

Ovaj ciklus govori o zavidnu kreativnom rasponu ovoga samozatajnog umjetnika i ponovno ga afirmira kao akribična znalca crtačke vještine koji neprestano traži nove izazove i na njih odgovara novim izražajnim mogućnostima. Njegova su ostvarenja jedinstvene stilske i motivičke izvornosti, čvrste privlačnosti, profinjene čulnosti i impozantna sjaja, jedinstvenih metijerskopoetoloških postavki, veličaju i naglašavaju prioritet umjetnikove subjektivne invencije i njegove neotuđive oblikovne imaginacije.

Ivica Župan

Predrag Todorović je rođen 1966. u Drvaru.
Diplomirao je Likovne umjetnosti na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1990. godine.
Do sad je izlagao na 33 samostalne izložbe te na brojnim skupnim, žiriranim i selektiranim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu.
Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja.
U kustoskim selekcijama iz zemlje i inozemstva radovi su mu predstavljali suvremenu Hrvatsku likovnu scenu u Italiji, Njemačkoj, Finskoj, Egiptu, Mađarskoj i Makedoniji.
Radovi mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu te u fundusu MMSU-a te u grafičkim zbirkama MSU Zagreb i NSK Zagreb.
Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.