Popratni program uz izložbu 90e: Ožiljci

Kao dio popratnog programa izložbe 90e: Ožiljci tokom rujna pripremamo niz predavanja, razgovora i radionica o tranzicijskim procesima 90-ih godina i njihovom utjecaju na današnje vrijeme. Iz različitih perspektiva, sagledavamo tadašnje geo-političke promjene koje su uslijedile nakon raspada Jugoslavije, ondašnju medijsku politiku, kao i potrebu za normalizacijom u svakodnevici.

ONLINE

Intervjui s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima, o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. U intervjuima sudjeluju: Gordan Bosanac, Branislav Dimitrijević, Elizabeta Gojan, Alban Hajdinaj, Tonći Kožul, Dragan Markovina, Branko Mijić, Zvonko Maković, Karmen Ratković, Dragan Rubeša, Darko Šimičić, grupa Škart, Saša Stanić, Vesna Teršelič, Sonja Briski Uzelac. Intervjui se objavljuju na web i facebook stranici MMSU-a.

Ena Jurov: Devedesete u retrovizoru – digitalna rezidencija Kamov. Tijekom online rezidencije umjetnica Ena Jurov napravila je seriju ilustracija u kojoj svoja maglovita i često netočna sjećanja na razdoblje 90-ih isprepliće sa sjećanjima i komentarima iz intervjua nastalih povodom izložbe 90e: Ožiljci. Sve ilustracije pogledajte na linku: https://mmsu.hr/dogadaji/ena-jurov-devedesete-u-retrovizoru/

UŽIVO

31.8., 7.9., 14.9. u 18 sati i 4.9. u 12 sati: vodstva izložbom 90e: Ožiljci

3.9. u 20 sati u Križanićevoj 6a, performans-predavanje Doplgengera Slike prošlosti kao slike za budućnost, u suradnji s GSG / Građanke svojem gradu (https://mmsu.hr/dogadaji/90e-oziljci-paralelni-program/)

9.9. u MMSU od 18 do 20 sati: Razgovori o 90-ima, s Draganom Markovinom, Gordanom Vilović i Branislavom Dimitrijevićem

16. i 17.9. od 17 do 20 sati: radionice izrade fanzina Beni s Enom Jurov i Tanjom Blašković

21.9. u 19 sati: Predavanje Tanje Frančišković, 20 sati: slušaonica 90-ih / Dj Strikan

Sažetke izlaganja i opis radionice donosimo u nastavku:

Dragan Markovina: Post-jugoslavenska geopolitika

Raspad Jugoslavije i novo miješanje geopolitičkih karata vratilo je kompletan ovdašnji prostor u vrijeme prije socijalističkog modernizma pa i prije bilo kakve Jugoslavije. Odnosno, umjesto da postane prostor spajanja ljudi, kultura i geopolitičkih utjecaja, on je iznova postao prostor razdvajanja. Dok se Slovenija i Hrvatska nalaze u Europskoj uniji, sve ostale jugoslavenske republike žive u kaotičnim okolnostima, zahvaljujući umnogome nespremnosti EU da ih kolektivno primi unutra. To je s jedne strane rezultiralo nemogućnošću izlaska iz nacionalizma devedesetih, što donekle vrijedi i za ove dvije zapadne zemlje, s druge strane sukobom između zapada, Rusije i Kine upravo na ovom prostoru i s treće činjenicom da je između Hrvatske i Bosne i Hercegovine uspostavljen protuizbjeglički zid. On je tim očitiji, što ga policija i službena politika ignoriraju, jednako kao što je posve jasno da je tu kao rezultat volje europske politike. U svemu ovome, snažna povezanost ljudi i ovih zemalja, kako u obiteljskom i poslovnom, tako i u jezičnom i kulturnom smislu, omogućava da se te barijere prelaze i da se postjugoslavenski prostor nalazi u jednoj nedefiniranoj situaciji.

Dragan Markovina je povjesničar, publicist i pisac. U razdoblju od 2004. do 2014. radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, te je stekao titulu doktora znanosti i docenturu iz povijesti. Pisao je za brojne regionalne portale i časopise, autor je niza znanstvenih članaka i knjiga ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja’ (2014), ‘Tišina poraženog grada’ (2015), ‘Jugoslavenstvo poslije svega (2015)’, ‘Povijest poraženih’ (2015), ‘Doba kontrarevolucije’ (2017), ‘Usamljena djeca juga’ (2018) i ‘Jugoslavija u Hrvatskoj (1918.-2018.): od euforije do tabua’ (2018.).

Gordana Vilović: Devedesete u hrvatskim medijima

Devedesete godine prošlog stoljeća u hrvatskim medijima ostat će zabilježene kao  konfuzne i manipulativne u kojima je jedna vrst jednoumlja zamijenjena drugim oblikom jednoumlja u kojem se opravdanje za to nalazilo u potrebama ratnih događanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Razvija se novinarstvo prečesto začinjeno senzacionalizmom, ekskluzivitetom i nevjerojatnim manipulacijama. Oslobođeno novinarstvo se tabloidizira ili pak ostaje/postaje u cijelosti glasnogovornikom vlade odnosno države. Tek rijetki mediji (primjerice Novi list, Slobodna Dalmacija /do ožujka 1993.), Feral Tribune, Radio 101) odolijevaju srozavanju novinarske profesije.

Gordana Vilović je doktorica znanosti i redovna profesorica studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je i koautorica šest knjiga iz oblasti novinarstva, etike novinarstva, povijesti medija i obrazovanja novinara te niza stručnih i znanstvenih tekstova. Predaje na preddiplomskom i diplomskom studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti, te na Doktorskom studiju Filozofskog fakulteta iz informacijsko-komunikacijskih znanosti. Tijekom devedesetih sudjelovala je u organiziranju i vođenju treninga i radionica namijenjenih mladim novinarima jugoistočne Europe.

Branislav Dimitrijević: Još jednom o normalnosti: Zašto i kako istorizovati umetnost u Srbiji devedesetih?

Izložba O normalnosti (MSU Beograd, 2005.) bila je verovatno prvi pokušaj istorizacije umetnosti devedesetih u Srbiji, ali i drugde. Naslov izložbe je proizveo različite nesporazume na umetničkoj sceni pre svega zato što se pojam “normalnog” nije obično vezivao za ovu epohu rata i nemaštine. Ali takođe i zato što je naslov zapravo preuzet iz jednog teksta kosovskog filozofa Shkëlzena Maliqija koji je i u načinima otpora Miloševićevoj politici identifikovao relativno ispraznu želju da se ova epoha prevaziđe tako što će se konačno ući u period nekakve društvene “normalnosti” za kojom je tada žudela anti-miloševićevska opozicija u Srbiji. Priželjkivanje “normalnosti” postalo je fantazijska zamena za ono što bi trebalo da bude nekakav jasno izrečeni politički i društveni cilj, a kultura i umetnost su viđeni kao važni činioci u ovakvom procesu normalizacije. Vraćajući se na izložbu, i rasprave oko nje, u ovom izlaganju dotaći ćemo se pitanja promena u formi, društvenoj ulozi i diskursu umetnosti koje se događaju upravo tokom devedesetih a koje, kako agonijski tako i kritički, adresiraju ideologiju normalnosti kao postpolitički izraz pankapitalističkog konsenzusa.

Dr. Branislav Dimitrijević je profesor istorije i teorije umetnosti na Visokoj školi za likovnu i primenjenu umetnost u Beogradu i gostujući predavač na drugim umetničkim školama i univerzitetima. Njegova istraživačka i predavačka interesovanja su u polju modernističke, avangardne i savremene umetnosti, a pre svega umetnosti i kulture u socijalističkoj Jugoslaviji. Od sredine 90tih deluje kao kustos izložbi savremene umetnosti među kojima su: Gud Lajf – Fizički narativi i prostorne imaginacije (52. Oktobarski salon, Geozavod, Beograd, 2012); No Network (Atomski bunker, Konjic, 2011); FAQ Serbia (ACF, New York, 2010); U raskoraku – Izmeštanje, saosećanje i humor u savremenoj britanskoj umetnosti (MSU, Beograd, 2007); Ubistvo (CZKD, 1997), itd.

Tanja Frančišković: Psihološki aspekti devedesetih

Razdoblje devedesetih za zemlje koje su prošle tranziciju sa svim mijenama koje je ona donosila i još uvijek donosi bilo je na psihološkom planu svakako visoko stresno razdoblje za sve sudionike ovih procesa. Uspostava novih sustava vrijednosti, novih obrazaca  ponašanja, promjene u klasnim strukturama, koliko god one bile priželjkivane, uvijek kreiraju period krize sa mnoštvom mogućnosti, ali i velikim zahtjevima za pojedinca i društvo. Kada se tome pridoda i traumatsko razdoblje rata kao što je to slučaj sa Hrvatskom, psihološke posljedice i za društvo i za pojedinca još su složenije. Da bi bolje razumjeli psihološke procese  koji se  u ovakvim situacijama događaju  trebali bi  ih sagledavati  u okviru društvenih zbivanja, ali jednako tako imati uvid u  psihološke procese  pojedinca, kao i biološke zakonitosti po kojima naša psiha funkcionira. Izlaganje će obuhvatiti  viđenje psiholoških zbivanja  devedesetih kroz biopsihosocijalnu paradigmu razumijevanja individualnih i društvenih procesa

Prof. dr. sc. Tanja Frančišković, dr.med. diplomski i poslijediplomski studij polazila je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Većinu radnog vijeka provela je na Medicinskom fakultetu i Klinici za psihijatriju KBC Rijeka. Specijalizirala je psihijatriju, a po subspecijalizaciji je psihoterapeut. Profesor je u trajnom zvanju i suradni je član Akademije medicinskih znanosti  Hrvatske. Dvadesetak godina  bila je voditeljica Referentnog centra za posttraumatski stresni poremećaj MZ RH. Posebno  područje interesa je psihotraumatologija i psihoterapija i to je područje većine njene znanstvene i stručne bibliografije. Objavila je preko sto znanstvenih i stručnih radova, niz poglavlja u knjigama te 8 zbornika i udžbenika. Unatrag dvije godine je u mirovini no i dalje radi na  Fakultetu zdravstvenih studija kao voditeljica diplomskog studijskog programa sestrinstva Promicanje i zaštita mentalnog zdravlja i sudjeluje u edukacijskim programima iz psihoterapije.

Radionica fanzina

Kao dio popratnog programa izložbe 90e: Ožiljci 16. i 17. rujna održava se dvodnevna radionica fanzina s umjetnicama Enom Jurov i Tanjom Blašković. Radionica će započeti razgledavanjem izložbe te razgovorom o temama i tehnikama koje će se koristiti u izradi fanzina, a zatim slijedi izrada fanzina kojeg će polaznici formirati kroz dva radionička popodneva i umnožiti fanzinskim metodama. Muzejski fanzin Beni nastaje posljednje tri godine kao dio edukativnih programa uz izložbe u MMSU. Voditeljice radionice su Tanja Blašković, riječka umjetnica koja od samih početaka vodi priču o fanzinu Beni, te Ena Jurov koja je kao dio MMSU online Kamov realizirala niz ilustracija koje su popratile kratke intervjue sa sudionicima izložbe 90e: Ožiljci te novinarima i aktivistima.

Radionica se održava u četvrtak 16. i petak 17. rujna od 17 do 20 sati a namijenjena je starijima od 16 godina, dobrodošle su sve generacije od srednjoškolaca do umirovljenika. Sudjelovanje na radionici moguće je prijavom na e-mail adresu: ivana.lucic@mmsu.hr

Foto: Karlo Čargonja – Emese Benczur, Trebam li doživjeti stotu, 1997. (detalj)