Milan Šober – Crtica iz riječke fotopovijesti

“Ljude treba smatrati prijateljima, ne plašiti ih, ne mučiti, ne gnjaviti zamršenostima i nejasnoćama, već im olakšati da razumiju doslovno sve što im se slikom želi reći.” Osim što ovaj citat iz mjesečnika Naša fotografija, koji Milan Šober potpisuje 1954., izriče autorov svjetonazor i radnu etiku, svjedoči i nečemu drugom: da fotografije ipak proizlaze iz analitičke misli, iz nekoga predhodnog stanja introspekcije kojom se utvrđuju razlozi i polazišta obraćanja fotografijom. Iz takvih je poriva nastao i uži izbor najznačajnijih fotografija iz njegova opusa, posloženih u album koji izlažemo u ovoj prigodi, obilježavajući šezdeset prvu godišnjicu njegove samostalne izložbe u Malom salonu. Događaj je to važniji što je Šoberovo izlaganje u siječnju 1955. ujedno i prvo samostalno predstavljanje nekog fotografa u Rijeci.

Budući da znače sukus njegova umjetničkog nastojanja, tri albuma s osamnaest fotografija po njegovu izboru izlažemo kao samostalan rad, držeći ga uvodom u cjelovitije razmatranje opusa2.  Fotoalbum nije novitet, ali je u to vrijeme rijedak format predstavljanja i opremanja fotografije, to više što je ručno rađen.  Potrebu za evaluacijom s vremenske distance nametnulo je i to što je u samo dvije godine posvećenosti autorskom 2radu (ne računajući svakodnevni rad u fotoradnji Milan) obišao trideset pet međunarodnih izložaba na kojima je dobivao priznanja i nagrade.  Zatim – što zbog narušenog zdravlja, što zbog samo njemu znanih razloga – nakon tih nekoliko godina pojavljivanja na izložbama, Milan Šober nestaje sa scene, posljednji put izlažući 1979. u atelijeru fotografkinje Suzi Pilet u Lausanni, kamo u to vrijeme često odlazi.

Kao što uvodna rečenica najavljuje, problemska jezgra Šoberova nastojanja bila je jasnoća. U njegovim fotografijama nemoguće je pronaći barem pritajenu želju za ekscentričnošću. Nastoji sačuvati čim neutralniji stav prema predmetu, ne stvarajući hijerarhiju između važne i sporedne teme. Tu su uobičajeni svakodnevni motivi – ribar, glumac, veduta, djeca u igri, ljudi u poslu. Pokazuje, međutim, posebnu finoću u izradi fotografije, što bih pripisala dugogodišnjem radu u atelijeru,  možda najjasnije vidljivu u snimanju portreta koji u pravilu nastoji učiniti lijepim, svjestan da primjena svjetla tome može pomoći ili odmoći.  Jasno je da portret iz albuma (Jedan iz Arene) nije nastao usputnim okidanjem, pri slučajnom susretu, već pažljivim studijskim snimanjem. Šober promatra precizno, slikarski studiozno, ali cijeni neposrednost kakvu nalazi kod djece. Radove U igri i Na stepenicama komponira centrirano i zatvara u cjelinu koja gledateljev pogled drži unutar rubova kadra. Dakako, to ne podrazumijeva da protagonisti nisu u relaciji s okolinom ili da fotografija nije tek isječak šireg plana. Krpajući mrežu, ribar tvori čvrstu piramidalnu kompoziciju koja pažnju zaustavlja na njoj, bez obzira na to što mreža, protežući se izvan ponuđenoga vidnog polja, optički otvara prostor. Možda su još bolji primjer aktovi koji iz današnje perspektive izgledaju klasično (možda su tijela klasično lijepa?), a zapravo pokazuju kako kompoziciju rješava neklasično. Fotografija voli tijelo pokazati u cjelini, no Šober se više priklanja kiparski klasičnom tretmanu: u kadar smješta torzo, ili njegov dio, usmjerujući pažnju na njegove skulpturalne kvalitete (volumen, tekstura). Time potvrđuje zagovarani postulat jasnih formulacija ideja u prikazu: sasvim je jasno da se bavi likovnošću, a ne suštom pojavnosti tijela.

U uvodnom tekstu deplijana izložbe iz 1955. Šober piše kako se uloga fotografije sastoji u spontanom zahvaćanju života i zbivanja. Ta posebna sklonost mnogih fotografa, usidrena u dominirajućoj figuri čovjeka, kod Šobera potpisuje ideju humanizma koju, budući da je jedna od stilskih okosnica poslijeratne fotografije, valja prepoznati kao duh vremena. Promatranje fotografije Golubica u današnjem gledatelju stvara neki poseban osjećaj susretanja sa ‘starom’ fotografijom (tada pitanje može li fotografija biti stara, iziskuje hitan odgovor), pri čemu slutimo kako fotografov rad uvelike započinje nakon okidanja, u tamnoj komori u kojoj izvlači željene tonove, korigira stvarnost (na nekim negativima vidljivi su retuši). Šoberove fotografije podsjećaju na konvencije kao nužne pratiteljice vremena koje određuju kako ispričati priču. Današnjem se gledatelju mogu činiti preoterećene ljepotom, emocijama udivljenja ili tehničkim zahvatima. Iza toga se skriva zanimanje za fiziologiju fotografije koja posreduje realnost koju uvijek nekako vidimo, bilo kao promatrači ili kao tumači.

Vraćajući se okolnostima njegova prvog samostalnog izlaganja, izložba se osvrće i na zapise u knjizi dojmova koja s povijesne distance dobiva vrijednost dokumenta tog vremena. Otisnuti na veliki format, osobni i iskreni komentari posjetitelja izložbe prije više od pola stoljeća svjedoče o  važnosti izložbe kao društvenog događaja.  Neočekivano zanimanje šire javnosti neposrednim i britkim promišljanjem jezika fotografije ponavlja lekciju kako želja da napravimo fotografiju nema objektivnijeg razloga od potrebe da u njoj promatramo stvarnost i reagiramo na svijet oko sebe.

Sabina Salamon

Milan Šober rođen je u Mariboru 1920. godine gdje završava osnovnu školu. Životni put vodi ga u Niš gdje 1932. godine završava fotografski zanat. Sve više ga privlači umjetnička komponenta fotografije kojoj posvećuje slobodno vrijeme. Od 1947. do svoje smrti 1985. živi i radi u Rijeci.
Godine 1950. na nagovor akademskog slikara Vilima Svečnjaka, upisuje slikarski tečaj kod prof. Makaneca, a 1963. nastavnički smjer Likovne grupe na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Izlagati započinje 1952. kada postaje suradnik mjesečnika za fotografiju Naša fotografija gdje redovito objavljuje. Član je Fotokluba Rijeka, Fotokluba Zagreb i ULUPUH-a. Izlagao je na petnaest samostalnih i stotinjak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, osvajajući niz nagrada i priznanja.