Izložba slika iz donacije Zlatka Price

MMSU u svom programu međumuzejske razmjene za 2009. godinu predstavlja izložbe koje dolaze iz muzejskih zbirki nastalih donacijama.

Istovremeno s prikazivanjem donacije Price iz Galerije Prica iz Samobora, u Malom salonu, u Samoboru bit će predstavljena  izložba iz donacije Venucci (17. travnja  – 3. svibnja 2009.) koja se čuva u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

Galerija Prica utemeljena je na poticaj akademika Zlatka Price koji je velikodušnom gestom donirao Gradu Samoboru dragocjenu zbirku svojih slika i skulptura, kao i fotografije svoje kćerke Vesne Prica. Samobor je uzvratio otvaranjem galerije Prica u zgradi Hrvatskog doma (izgrađenoj 1940.) za koju je mladi Prica oslikao zastor pozornice motivom Kerestinečke bune. Stalni postav prikazuje izbor radova u kronološkom i razvojnom slijedu. Izloženi su i rani radovi, od studentskog Autoportreta i radova nastalih netom po završetku Akademije, zatim Samoborski ciklus, Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi, Tarski ciklus i Opatijski kišobrani.

Na izložbi u Malom salonu biti će predstavljeno 30 odabranih  slika Zlatka Price koje opisuju njegov bogat opus i prikazuju širok raspon autorova stvaralaštva u periodu od četrdesetak godina.
Pogledom na to razdoblje postaje vidljiv put kojim je Prica išao, razmišljanja  i ideje koje su ga nadahnjivale.
Njegovo ozbiljnije umjetničko stvaralaštvo počinje 40ih godina kada se događaju ključne odluka u životu. Završetak akademije, koju je studirao kod Krste Hegedušića, Omera Mujađžića i Ljube Babića, za trajanja II. svjetskog rata čije je posljedice osjećao ponajviše narod čiji je pripadnik bio i mladi Prica. To je razdoblje kada stvara u formi akademskog realizma. Opus tog vremena čine  prikazi svakodnevnih motiva iz života, kao što su motiv krave, žene sa suhim buketom, autoportret, ženski akt, itd.

Veliki preokret u njegovom stvaralaštvu nastaju nakon povratka iz  Indije 1952. godine. Tamo se upoznao sa umjetničkim stvaralaštvom koje je pronašlo idealnu ravnotežu suživota sa kulturom i religijom. U njemu se javlja želja da dvodimenzionalni prostor definira bojom i linijom koje stvaraju dinamičke napetosti. Nakon tog puta postupno prelazi na apstraktni način izražavanja, što budi i bogatu kolorističku paletu koja s vremenom postaje prepoznatljiva kao konstanta. Analitičkim promatranjem rastvara motive kroz spektar varijanti, a dominantna postaje geometrijska i racionalna plošna konstrukcija.

Nakon Samoborskoga slijede Plodovi zemlje, Ljudi i plodovi, Tarski ciklus i Opatijski kišobrani razna djela u kojima osciliraju svjetlosni i koloristički intenzitet.
Pricino stvaralaštvo dobiva još jednu prepoznatljivu karakteristiku, a to je način na koji gradi kompoziciju horizontalama, vertikalama, centriranjem motiva, svi potezi teže prema jednoj žarišnoj točci.
U Tarskom ciklusu ponovo se postupno vrača figuralici, simbolici, ponovno je zaokupljen motivom žene, ljudi, kupačica, brodova, obala, laguna, večernjih šetnji, stvarnim Tarskim životom.
Nakon dugog života i bogatog umjetničkog stvaralaštva nije se predavao. Slikao je do samog kraja, usprkos godinama ostao je primjer velikog umjetnika i tvorca ljepote.