Dragan Rubeša: “Bijeg od rata u neki drugi paralelni univerzum”

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Čitajte o sjećanjima i filmskoj kulturi 90-ih iz pera filmskog kritičara i novinara Dragana Rubeše.

Kojeg se umjetničkog rada ili izložbe osobito sjećate  iz 90-ih i zašto?

Moje devedesete označio je bijeg od rata u neki drugi paralelni univerzum. Bila je to godina 1995. koja je obilježila moj prvi Cannes, s  Gusom Van Santom (“Slon”) i “glasnikom” Hou Hsiao-hsienom (“Good Men, Good Women”). Da bi paradoks bio veći, hrvatski sineasti mogli su tada puno naučiti  od Houova opsesivnog tretmana tajvanske povijesti i nacionalnog identiteta. A off selekciji “Quinzaine des Realisateurs”  dogodio se te iste godine proročanski “Safe” Todda Haynesa, koji je najavio sve naše pandemije. Bila je to dekada koja je pripadala Abbasu Kiarostamiju kao najsuptilnijem analitičaru odnosa života i filma (“Krupni plan”, “I život se nastavlja”, “Kroz stabla masline”), u zanosnom spoju taktilnog i rigoroznog. Ali i dekada neuništivog Chrisa Markera (“Level Five”) koji spaja prošlost i budućnost slika. Dekada azijskih genija poput Wonga (“Chungking Express” ), Tsaija (“Rijeka”) i Kitana (“Sonatina”).

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile ?

Tijekom dobrog dijela devedesetih, filmologe i filmske kritičare nije zanimao hrvatski film. Struka je bila zadojena uvjerenjem da sve to ionako ništa ne valja, svedeno na nepodnošljivu dozu domoljubne patetike i propagande, koja je potiskivala jugoslavensko nasljeđe. U to doba, cijeli naraštaj kritičara stasao je na dojmu da je hrvatski film devedesetih bio otok odijeljen od jugoslavenskog konteksta ogromnim zidom. Jer, osim što su devedesete donijele rat, srozale su hrvatsku kinematografiju na produkciju od koje su bjelosvjetski festivalski kuratori bježali kao vrag od tamjana. Izuzetak je tek intimistički komad Biljane Čakić-Veselič  “Dečko kojem se žurilo” , dok u eksperimentalnoj sferi  pamtimo akciju Toma Gotovca aka Antonia G. Lauera “The Weekend Art: Hallelujah the Hill”,  kojem su devedesete bile dostatno “izletničke” . Zato se u hrvatskim filmskim  devedesetima dogodilo malo pozitivnih promjena. Od ostalih umjetničkih radova koji su obilježili tu notornu dekadu i koji puno govore o današnjem vremenu, valja izdvojiti dvojac Uršić & Kuk poznatiji kao Božesačuvaj, ali i “Feralove” naslovnice, te radove Stipana Tadića i vječnog Ivana Kožarića.

Foto: kadar iz filma Safe (r. Todd Haynes)