Christian Romanowski, Ono me gleda

Izložba ‘Ono me gleda’ predstavlja niz umjetnikovih crteža i knjiga crteža nastalih u procesu promišljanja režijskih postupaka, slika izvedenih u tehnici ulja na platnu te filmske eseje nastale tijekom zadnja tri desetljeća.

Christian Romanowski studirao je glumu i režiju na ‘Hochschule für Musik und darstellende Kunst’ u Hamburgu. U kazalištima u Marburgu, Heilbronnu, Wilhelmshavenu, Würzburgu i Bremenu režirao je Dürrenmattove, Fassbinderove, Sternheimove, O’Casseyeve i Strindbergove drame. Snimio je brojne dokumentarne i igrane filmove (emitirane na kanalima 3Sat i ARTE) koji problematiziraju različite kulturalne fenomene, a njegov filmski esej ‘Ewig werdendes Vergehen’: ‘Der Aletsch Gletscher’ nagrađen je 2003. Velikom nagradom filmskog festivala u Grazu.

U Hrvatskoj je režirao Verdijevu operu Don Carlos (HNK Split), Cavalierijevu ‘Rappresentatione di anima e di corpo’ (ZKM, Zagreb), operu-oratorij Oedipus Rex Igora Stravinskog, te poluscensku izvedbu ‘Salome’ Richarda Straussa (KD Vatroslav Lisinski, Zagreb). Christian Romanowski redovito potpisuje i scenski dizajn glazbeno-scenskih izvedbi. Riječkoj publici predstavio se 2015. kao redatelj, scenograf, dizajner svjetla u predstavama ‘InferNO’ (glazba: Milko Kelemen) i ‘Ödipus rex’ u HNK Ivana pl. Zajca.

Izložbu su kustoski koncipirali i postavili Filip Beusan i Leonida Kovač.

‘…Freud, međutim, odlazi korak dalje od Jentschovog poistovjećivanja jezovitoga s nepoznatim i postavlja pitanje kako je moguće da heimlich postane unheimlich? Naglašava da i sama riječ heimlich nije nedvosmislena, budući da pripada dvjema vrstama predodžbi koje su različite, premda ne i kontradiktorne. Citira Rječnik braće Grimm u kojemu se heimlich objašnjava kao “mjesto na kojemu nema avetinjskih utjecaja; kao nešto prijateljsko i prisno”, te se vraća Jentschu, koji kao izvor jezovitoga prepoznaje nemogućnost bivanja uvjerenim je li neki neživi predmet možda ipak živ.

Tom istom neizvjesnošću odišu i mrtve prirode Christiana Romanowskog, jer, u njima heimlich postaje unheimlich.  Štoviše, poput umjetnikova autoportreta iz 1992., prikazi povrća pojavljuju se na neprozirnoj podlozi čija je boja gotovo identična boji Jokastine krvavocrvene haljine i stubišta na kojem stoji neposredno prije no što će sebi oduzeti život. Umjesto njezine zlatne kopče kojom se Edip uronjen u jezovito, a to nije ništa drugo doli on sam, lišava “očinjeg vida”, slike Christiana Romanowskog pogledu nude oštrice noževa. Time promatrače vode pitanju o uvjetima pod kojima se nešto percipira kao mrtva priroda te nadasve o mjestu porozne granice koja živo odvaja od neživoga.’

Leonida Kovač

‘Kroz prizore naoko netaknute prirode, kao i prizore ljudskim djelovanjem znatno izmijenjenih krajolika, postupno nas se vodi do spoznaje kako ništa nije vječno, pa je tako čak i sama promjena u određenoj mjeri podložna promjeni. U prolaznosti svega stvorenog ljudskom rukom, priroda se utješno postepeno obnavlja  brišući tragove ljudskih  transgresija, ali tako istodobno i čovjek uništavanjem svog prirodnog okoliša najvjerojatnije sije klicu vlastite propasti. Fascinantni prizori ovih začaranih krugova, u kojima se ravnoteža  između prirode i čovjeka gubi i ponovno uspostavlja, povlače gledatelja u dubine slojevitih uzročno-posljedičnih značenja, obuzimajući istodobno čistom ljepotom vizualnog sadržaja.’

Filip Beusan