„Bez naziva, 2022./2023.“ Tome Savić-Gecana u MMSU

„Bez naziva, 2022./2023.“ Tome Savić-Gecana temelji na projektu kojim je umjetnik u odabiru kustosice Elene Filipović predstavljao Hrvatsku na 59. venecijanskom bijenalu, a posjetitelji će izvedbama moći prisustvovati u MMSU 21. i 22. rujna 2023.

Projekt Tome Savića-Gecana „Bez naziva, 2022./2023.“ temelji se na projektu „Bez naziva, (Hrvatski paviljon), 2022.“ koji je u odabiru kustosice Elene Filipović predstavljao Hrvatsku na 59. venecijanskom bijenalu umjetnosti. Osim uvođenja izvođača, taj se projekt od svih prethodnih projekata Tome Savić-Gecana razlikuje i arbitrarnim poveznicama između fizički udaljenih komponenti, budući da te poveznice više ne određuje samo umjetnik, nego nastaju u orkestriranoj suradnji umjetnika i tima (programera, koreografkinje, izvođačica i izvođača te AI tima), da bi posljednja riječ bila prepuštena odlukama umjetne inteligencije.

Pet plesača i plesačica od uvježbane postave od dvadeset i pet izvođača, tijekom sedam mjeseci Venecijanskog bijenala, svakoga dana čekalo je upute koje su na pametnim telefonima dobivali u osam sati ujutro. Bežično prenošene upute umjetne inteligencije nastajale su na temelju analiza tekstualnih podataka udarnih vijesti dana iz nasumično odabranih izvora poput Arab Newsa, Corriere della Sera, El Tiempa, Le Mondea, Bangkok Posta, The Namibiana ili New York Timesa. Pri tome su korišteni algoritmi predviđanja za prepoznavanje i klasificiranje definiranog skupa tema, među kojima su klimatske promjene, kršenje ljudskih prava, razvoj tehnologije ili vojne aktivnosti. Kao rezultat te akcije, svakoga dana nastajale su drukčije algoritamski izvedene upute za izvođače koje su se u sedam mjeseci mijenjale onako kako su se mijenjale vijesti, određujući paviljon u kojem su se trebali pojaviti, pokrete koje su trebali izvesti, pa čak i detalje na koje su se trebali koncentrirati tijekom izvedbi.

Uznemirujuće pitanje koje umjetnik postavlja ovim projektom o nevidljivoj, ali utjecajnoj prisutnosti umjetne inteligencije u našoj svakodnevici, ponovno će biti aktualizirano, sada u kontekstu izložbenih prostora MMSU-a. Informacije o mjestu, točnom vremenu i dnevnim vijestima koje će u dane odvijanja projekta izvođači utjeloviti svojom prisutnošću, publika će moći pronaći na web stranici https://croatianpavilion2022.com/mmsu2023/ kreiranoj za izdanje projekta u Rijeci.

Suradnici:

Kustoski razvoj projekta “Bez naziva (Hrvatski paviljon), 2022”: Elena Filipović

Voditeljica koreografske produkcije: Irma Omerzo

Voditelj tehničke produkcije: Tomislav Pokrajčić

Tehnička produkcija: Jan Šnajder, Ana Barić i Sara Bakić (AI tim – TakeLab, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Sveučilište u Zagrebu)

Anotatori podataka za treniranje modela umjetne inteligencije: Anamarija Brusić, Bruno de Zan, Ela Đimoti, Barbara Geld, Kristijan Grgurić, Gordana Kolanović Roško, Marija Košutić, Vladimira Milić, Jan Osmanović, Darija Oštrić, Tomislav Smrekar, Dorotea Supančić, Mišo Vojnović, Sofija Žagar

Izvođačice: Koraljka Begović, Ema Kani, Kristina Lisica, Ana Novković i Mia Štark

Vizualni identitet: Igor Kuduz

Razvoj multimedije: Mihael Giba

Producentica: Tena Starčević

Posebna zahvala: KONTEJNER – biro suvremene umjetničke prakse

**

„Prisjetimo se još jednom apsurdnih taktika umjetničkog neposluha Tome Savić-Gecana, koje je publika imala prigodu doživjeti na Retrospektivi 2020 u MSU, mnoštva nevidljivih i neopipljivih radova Bez naziva, stvaranja bizarnih međuovisnosti izložbenog prostora s mjestima poput pokretnih stepenica trgovačkog centra, javnog bazena, aerodroma – mjestima ponekad udaljenih miljama, na teritorijima drugih država. Ili pak ironiziranja pojma granica, postavljanjem barijera na posve nelogičnim mjestima. Rad Bez naziva (Hrvatski paviljon), 2022 sada je posredna, ali mnogo konkretnije usmjerena metafora koja razgolićuje nevidljivu ali stalno prisutnu spregu između čovjeka i stroja, odnosno inteligentnih računalnih sustava koji prikriveno i ciljano prodiru i manipuliraju našim mikrokozmosima. Izgledom i pokretima, plesači koji šifriranim jezikom, to jest računalno određenim pokretima prenose vijest dana, ne razlikuju se na prvi pogled mnogo od posjetitelja. Pa opet, njihova prisutnost stvorit će specifičnu atmosferu i poremetiti uobičajeno stanje. Igra je zbunjujuća i začudna, otvara široko interpretativno polje, između ostaloga potiče na razmišljanje o sudbini suvremenog plesa o čemu u katalogu Bijenala piše Tomislav Medak, analizirajući ples u rasponu od izraza oslobađanja i otpora društvenim prisilama, do ideološkog izraza kapitalističke modernosti, gdje su pokreti subjekta koji se slobodno kreću zapravo koordinirani i prisiljeni apstraktnim pravilima.“ (iz teksta R. I. Janković, emisija „Triptih“, Treći program Hrvatskoga radija, 31. 5. 2022.)