Sonja Briski-Uzelac: Životna pometnja u više paralelnih „sadašnjosti“

19.9.2021. u 14.16h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Sonja Briski Uzelac, teoretičarka vizualne kulture i slikarica, izdvaja djelovanje grupe NSK na prijelazu iz 80-ih u novu suvremenost, site-specific rad Zorana Pavelića iz 1999. te rad Andree Kulunčić kao primjer aktivističke feminističke prakse.

Kojeg se umjetničkog rada ili izložbe osobito sjećate iz 90-ih i zašto? Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

Gledano iz opće, ali i osobne perspektive, 90-te su godine traumatičnog iskustva – usred različitih (političkih, socijalnih, kulturalnih) rekonfiguracija i tranzicije identiteta, procesa slamanja starih i izrastanja novih struktura moći, te uslijed životne pometnje u više paralelnih „sadašnjosti“. Paradoksalni osjećaj istodobne odvojenosti i uključenosti pratio je i umjetničko djelovanje, posebno na „jugoistočnoj margini“ Europe, u događajima širokog raspona od destruktivne sile do otpora i odgovornosti. Sami putevi  propitivanja granica individualne kreativne moći bili su raznoliki i nomadski (naravno, i pod utjecajem „obrazaca u tranziciji“ 80-tih) i nije mi lako izdvojiti „jedinstveni događaj“ koji bi konačno mogao označiti 90-te jer nikad nema naglog prekida niti početka posve novog simboličkog poretka. No, svakako, na početku te „nove suvremenosti“ stoji, po svom dosegu dekonstrukcije „stare totalitarne paradigme“, NSK (Neue slowenische Kunst) – „a kraja nema“, kako kaže jedan pjesnik. Po mom sjećanju i doživljaju kraja 90-tih, ponovo bih istakla konceptualno zaokruženi događaj koji postkonceptualno zrcali i dobrim djelom sažima postpovijesnu tranzicijsku priču bez „orijentiranog povijesnog razvoja“ na samom kraju stoljeća. To je site-specific rad Zorana Pavelića, instalacija rečenice Politički govor je suprematizam, kružno postavljene velikim, crnim i kvadratnim slovima duž pročelja rotonde Doma HDLU znakovite 1999. godine koja je zorno reflektirala „vječno vraćanje“ prevrata u odnosima moći. Kao umjetnik „nedovršenog“ tranzicijskog vremena, s iskustvom umjetničke intuicije, postavio je ovom diskurzivnom akcijom niz otvorenih pitanja koja su aktualna i danas. Izravnim pozivanjem na projekciju statusa i uloge umjetnosti kao samosvrhe duhovne i formalne supremacije i njenim retoričkim povezivanjem s „političkim govorom“ (suprematizam = politički govor) pojavljuje se privilegirana figura „glavnog izvršitelja“ moći na nedodirljivom horizontu s kojega se reflektira, prenosi, prevodi te i provodi sveopća istina. Ovom se gestom propituje model „govora moći“ i organsko-kolektivističkog djelovanja u društvu i kulturi, što je bolno mjesto svih tranzicijskih očekivanja sve do danas. Ovako aktivno i u urbanom prostoru nadaleko sagledivo instaliranje individualnog kreativnog iskaza koji razotkriva manipulativno svojstvo ideologizacije, bilo kulturalne bilo političke moći, učinio je sa svih strana (kružno) vidljivom promjenu paradigme u umjetničkoj produkciji i javnom djelovanju. No, tokom je 90-ih, tih godina „između“ (dovršavanja povijesnog ciklusa i pojava budućeg koji se još ne razaznaje), već postojala intenzivna i kompleksna pluralistička situacija (primjerice, Embrio — zatvorena zbilja Andree Kulunčić ili vodeći primjeri aktivističke feminističke prakse), što je sve širilo prostor osobno i javno očekivanih promjena u otvaranju problema životne zbilje. Stvaranje „prestupničkih formi“ u metamedijskim otklonima od poimanja umjetnosti kao samodovoljnog estetskog područja, u praksama koje su se egzistencijalno, aktivistički ili teorijski angažirano referirale na različite aspekte relevantne stvarnosti, pa i politike kao institucije od posebnog javnog značaja i značenja, pokazale su tek određene ekscesne prodore u sociopolitičku i kulturnu realnost – ni manje ni više od toga. Jer, i kultura i politika su međusobno povezane društvene prakse koje identitetski određuju ono što nazivamo sociokulturnim životom, unatoč antiesencijalističkim praksama umjetnosti.

Foto: Karlo Čargonja, Otvorenje izložbe 90e: Ožiljci