I šepuri se pijetao pred kokošima
U drugoj pričici iz serije Kako životinje zbore? iznova spajamo radove iz MMSU zbirki koji se naslanjaju na životinjske metafore. Promatramo četiri rada s motivom pijetla, razmišljajući što nam životinjske metafore govore o nama, ljudima.
Mnogi se ‘pijetlovi’ šepure javnim i političkim pozornicama, razgaljujući istomišljenike, podižući testosteron onim manjim pjetlićima. Kako to već biva u široko rasprostranjenim binarnim podjelama, kokošima ne pripada gorda uloga. Dok je pijetao simbol srčanosti, odvažnosti, kokoš mahom konotira žensku osobu ograničenih sposobnosti, u raznoraznim izrekama, npr. ćorava kokoš, kokošji mozak, drobiti ko kokoš; stara koka, dobra juha. Ipak, kolektivne ju predodžbe priznaju i u pozitivnom spektru, pritom ju vezujući uz stereotipni ženski model – majčinskog krila, krotkosti i brižnosti, iliti čuvati koga kao kvočka piliće. Privatna domena potvrđuje se kao ‘vrlina i dužnost’ žena povezana s domaćinstvom i mahom trpećim radnjama poput čuvanja i iščekivanja. ‘Muškost’ kočoperenja, junaštva, uznositosti, dakako ne bi bila tako uspješna da nije upijana obilatim kulturnim dihotomijama, u našem slučaju sazdanim na životinjskim metaforama i opozicijama s ‘trpećom’ ženskom ulogom koje ga zapravo i održavaju. Vlastitost se uzvisuje na osnovu distanciranja od ‘nižih vrsta’, ili pak onih ‘štetnih’ koje su manje poznate i kojih se bojimo, što posredujemo i preuzimanjem lica raznovrsnih životinja, prvenstveno progovarajući o sebi samima.
Pijetlova ugledna pozicija u životinjskom i ljudskom carstvu, motivirana njegovim fizičkim karakteristikama i ponašanjem, a potencirana fascinantnom moći čovjekove mašte, stoljećima prati folklorni, likovni i jezični imaginarij. Tako ga pučka kultura prvenstveno poznaje kao zaštitnika koristeći njegovo perje u magijskim i terapijskim postupcima. Vjerovalo se da njegov pjev ima osobitu moć jer najavljuje svitanje, tjera noć i demonske sile. Dok pijetao pjeva, kidaju se čini, predmeti poprimaju svoja uobičajena svojstva, demoni nestaju, a magijska moć đavla gasi se.* Pijetla poznajemo i s vjetrokaza na krovu ili zvoniku kamo se popeo zahvaljujući svojim apotropejskim karakteristikama. Takva figura koja je naseljene prostore trebala štititi od prirodnih katastrofa kao i zlokobnih sila, danas je u urbanim vizurama rijetko očuvana. Prisutna je na crtežu Pijetao i dimnjak Božidara Rašice (1970.) koji prikazuje pijetla kako u fantastičnim bojama vizualno dominira slikom. Protutežu mu stvara oveći tvornički dimnjak što suklja na suprotnoj strani. Omeđen je crvenom bojom kao možebitnom aluzijom na opasnost od zagađenja prirodnog okoliša.
Božidar Rašica, Pijetao i dimnjak, 1970.
Kao simbol budnosti i zbog kreste koja asocira na krunu, pijetao je rado viđen i na državnom znamenju, u tipično muškom društvu. Prepoznatljiv je kao simbol Francuske, utjelovljujući pripravnost, temperamentnost, hrabrost, upornost, kojima može uplašiti protivničke snage tj. životinjske ikone suparničkih zemalja, najčešće lava ili orla. Kao takav, nametnut svojom golemošću, kao i samom pozicijom u prednjem planu, zabilježen je na slici Galski pijetao, Trijumfalni luk Predraga Peđe Milosavljevća (1952.). Ponosno stoji poluotvorenog kljuna, zauzimajući veći dio kompozicije dok se iza njega naziru pariški krovovi i trijumfalni luk, točno u sredini pozadinskog plana.
Kraljujući u svakom domaćinstvu u kojem živi, kako se često opisivao, pijetao ulazi u još jednu ‘mušku disciplinu’, borbu životinja koja od davnih dana predstavlja lascivan spektakl za ljudske oči. Takvom se protagonistu posvećuje slika Antuna Motike, Borba pijetlova (1958.), tematizirajući čudnovatu formu ljudske razbibrige. U dinamično uskovitlanoj kompoziciji dva su pijetla prikazana u okršaju, jedan na tlu, drugi u uzletu i pokušaju obaranja. Naslikan je sudar dviju energija, trenutak kad im od navale udaraca zabliješti u glavama, s još neizvjesnim ishodom, koji će pasti?
Goropadnik koji se kočoperi pred svojim jatom nije međutim zaobišao ni žensku perspektivu. Tako pola stoljeća kasnije simbol oplođivanja i muškosti pronalazimo u sasvim drugačijoj situaciji. Instalacija Vlaste Delimar Novi identiteti, nova Europa (1993.) zadržava specifičan umjetničin pristup ženskoj tjelesnosti i spolnosti. Umjetnica koristi hotimično pretjerivanje i karikiranje, ekscesnim se prikazivanjem podsmjehujući dominantnim društveno-kulturnim normama, posebice stereotipima o ženskoj ulozi. Naslanja se na govor iz prvog lica i autoportretni prikaz kako bi se nasladila nad konvencionalnim slikama žene, a time i nas, voajerski, uvukla u igru o (ne)prihvatljivim predodžbama ženskog tijela. Prevladavajuću inscenaciju žene kao objekta i plijena muške pažnje Vlasta bastardizira. Našem pogledu nudi arhiv privatnih fotografija koje ju prikazuju u različitim vremenskim razdobljima i emocionalnim raspoloženjima, od mile i blagonaklone do divlje i agresivne, ogoljavajući klišeiziranu percepciju čuvarice-majke, skrivene žene u muškom zaleđu.
Najveća fotografija, uokvirena crnim velom i bijelom zavjesom, fokusira nagu autoricu kako jaše na velikome crnom pijetlu, jasno afirmirajući ženskost, seksualnost i tjelesnu slobodu. Svečarski ton ovog prikaza s ‘jahačicom na pijetlu’ karnevalizira suhoparne hijerarhijske uloge koje se potvrđuju kao otporne i u modernoj povijesti. Jesu li velikani doista velikani, pitanje je dominantne muške povijesne procjene…, kako kaže Dubravka Ugrešić u Goloj koži. Pritom će poneke žene zajahati pijetla, a poneki muškarac to i prihvatiti s odobravanjem.
Ksenija Orelj