David Maljković: S kolekcijom, kustoski tekst
Izložba kao instalacija, estetski medij i kulturološka praksa, jedno je od primarnih područja suvremenih estetskih praksi.
Reprezentant i kulisa transformacija umjetničkih činjenica, odraz razvoja novih tehnologija percepcije i načina gledanja, izložba je svojevrsna vremenska kapsula i manifest preživljenih slikovnih formi, estetskih gesti i stavova. U svojoj umjetničkoj praksi David Maljković koristi izložbu kao sirovi materijal i otvorenu formu kroz koju cirkuliraju narativni odrazi i materijalni fakti njegovih prethodno ostvarenih oblika i prezentacijskih struktura, kumulirajući nove prostorno-specifične instalacije, kolaže i asemblaže.
S kolekcijom izložba je u kojoj se ovaj autor po prvi puta tako sveobuhvatno bavi jednom javnom kolekcijom koja nije direktan odraz njegovih vlastitih materijalnih, prostornih i sadržajnih istraživanja. No, iako možda ne na prvi pogled, niti ovdje ne izostaje autoreferencijalnosti. Naime, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci okružje je autorovih ranih umjetničkih početaka 1990-ih (Maljković je i rođen u Rijeci 1973.) i potencijalno poticajan prostor za sagledavanje i reviziju autorskih pozicija nakon dvadesetak godina kontinuirane prisutnosti na međunarodnoj umjetničkoj sceni. Izložba S kolekcijom vrti se oko mreže Maljkovićevih suptilnih vizualnih znakova, ali i specifičnih narativnih fragmenata i uočenih lokalnih referenci. Muzej, čija se kolekcija gradi od 1948. godine, a čiji je jedan od pokretača i prvi direktor ujedno i umjetnik,Vilim Svečnjak, od svog je zasnivanja promijenio više lokacija i imena, da bi se odnedavno (2017.) našao na lokaciji koja će mu kroz europski mandat kulture 2020. dati širi i trajniji kontekst unutar riječkoga umjetničkog okruga. Muzej skrbi nad heterogenom kolekcijom koja sadržava otprilike 8.000 artefakata, markiranih specifičnim podnebljem, ali i programatskim izložbenim manifestacijama poput Bijenala mladih umjetnika Jugoslavije (1960. – 1991.), Bijenala mladih Mediterana (1993. – 1997., posredno kao dio BJCEM mreže kroz 2000.), međunarodnih izložbi crteža i modernističkih salona (1954. – 1963.).
Autorskom je intervencijom (po Maljkovićevim riječima ‘gestom’) kolekcija Muzeja tretirana nehijerarhijski i nelinearno. Muzejski su predmeti postavljeni na istoj razini, iznad klasičnog očišta promatrača, na posebno izrađenoj masivnoj polici koja se proteže 40 m dugim izložbenim prostorom. Nerijetko nevidljivi i zatvoreni u depo zbog kontinuiranog manjka prostora za izlaganje stalnog postava kolekcije kroz povijest muzeja, a možda i opće potrebe za tim, oni su ovdje tretirani kao skupni, panoramski fakti, a ne singularni artefakti. Dani na pogled, neki više, a neki manje u svojoj materijalnoj prezentnosti, oni su zipani folderi kolektivne memorije jedne zajednice, kao i generalni marker umjetničkih stvaranja modernog i suvremenog razdoblja koje će svaki posjetitelj moći čitati bez muzeografskog šalabahtera, koristeći ključeve vlastitih referenci. Takva scenografija izložbe postavlja otvoreni prostorni tlocrt za buduću kolekciju programskih aktivnosti, ponašanja i gesti koje će se desiti uz muzejsku kolekciju.
Unutar izložbe djeluje muzejski bar čiji je voditelj Damir Čargonja Čarli, nekadašnji voditelj značajnog društveno-kulturnog prostora Rijeke kroz 90-te i 2000-te, MMC-a Palach, i danas vitalni animator riječke scene. Tijekom njezina trajanja u otvorenom će se tlocrtu desiti dvije večere/i, koje će dati na važnosti, po Maljkoviću bitnim protagonistima riječke kulturno-umjetničke scene, nekad i sad. Neka buduća izložbena događanja uključuju i radionicu sa studentima na kojoj se kolekcija razmatra kao skripta, a digitalna muzejska baza podataka služi kao komunikacijski alat i poticaj za studentske intervencije i komentare. Studenti/ce će ovoj specifičnoj kolekciji prići iz različitih očišta, relativizirajućih geo-kulturoloških blizina, ali i distanci. Njihovi će prijevodi i pogledi utkani u dijalog s kolekcijom postati integralnim dijelom izložbe.
S kolekcijom otvara prostor i trima autorima mlađe generacije, koji se na različite načine dotiču njezinih tema – kolekcije i muzeja kao društvene baze i infrastrukture.
Nora Turato u korelaciji s riječkom građanskom kolekcijom Vila Ružić gradi druge načine pristupa zbirci. Turato, koja u svojoj zapaženoj umjetničkoj praksi performativnog karaktera kontinuirano prikuplja jezične naplavine iz najrazličitijih izvora (od interneta preko društvenih mreža, medija, reklama…) pretačući ih u bazene truizama, promatra jezik kao genius loci žamora današnjice, ali ga i internalizira kroz vlastiti autorski metabolizam i ko-produkciju novih značenja.
S kolekcijom ugošćava i Muzej kristalne lubanje kojega je 2019. utemeljio vizualni umjetnik i grafički dizajner, Niko Mihaljević. Kristalna lubanja nije samo mitologizirani artefakt smješten u imaginarij revitalizirajuće popularne kulture (kristalna lubanja kao predmet jednog od nastavaka filmskog serijala Indiana Jones, epizode Bonnellijevog stripa Martin Mystère…) nego je i false fact (krivo datiran predmet oduzete aure). U zasićenom izložbenom prostoru dešava se ironična i poletna Mihaljevićeva subverzija na rubovima onoga što Hito Steyerl naziva lošom slikom. U izložbenom prostoru se predstavlja nezakonita kopilad naoko izvorne slike upitnog rodoslovlja predstavljene u nizu generacija. Prkosi se baštini, nacionalnoj kulturi pa i autorskim pravima, ruga se obećanjima digitalne tehnologije, a slika se prenosi kao mamac, indeks, meka ili podsjetnik na svoje bivše (ako je ikada i postojalo) biće.
U sklopu izložbe, fasadu muzejske zgrade koju tek čeka obnova, prekrila je sjajna i gusta crvena boja, monokromna umjetnička intervencija Dore Budor. Ona specifično označava zgradu i sve njezine detalje ukazujući na izvjesne scenarije za nju (prostorno širenje muzeja na drugi kat), ali i otvarajući prostor za community fikcije. Koristeći se primjerima iz kinematografije, Budor se u radu referira na arhitektonska obilježja u filmu, pri čemu se crvena boja dovodi u vezu s filmom Crvena pustinja Michelangela Antonionija. Simptomatičan je i rečenični slijed preuzet iz filma: There’s something terrible about reality and I do not know what it is. No one will tell me. po kojoj je Dora Budor nazvala intervenciju, a koja kao salivena prianja izložbi.I današnjem vremenu.
Izložba S kolekcijom kompleksan je spoj i otvoren sustav. Svoje cjelovite konture zadobit će kroz trajanje izložbe i u nizu interakcija neizvjesnog ishoda. S kolekcijom otvara pitanje vrijednosti i društvenih odgovornosti koje gradimo unutar i izvan muzejskih zidova, među muzejskim predmetima, programskim aktivnostima, muzejskim radnicima i muzejskim korisnicima.
Ivana Meštrov
Foto: Karlo Čargonja