18.12.2018

Opažanja na marginama vidljivosti, tekst Vilme Bartolić uz izložbu Ane Sladetić

 

Usredotočenost na predočavanje aktualnih društvenih tema, uzročno-posljedične veze i položaj pojedinaca u odnosu na okolinu te njihova vizualizacija iz osobne, uvijek vrlo intimne perspektive, objedinjavajući su elementi radova prikazanih na izložbi Opažanja na marginama vidljivosti. Ana Sladetić bavi se fenomenima suvremenog društva, dotiče se kulturoloških i socioloških pitanja iz vlastita okruženja, osvrće na ispolitiziranu svakodnevicu koja je uzela maha u usmjeravanju života svake jedinke. Promišljenim zapažanjem izdvojene su i one društvene pojave koje nisu učestali motiv u umjetničkim djelima, što govori o kritičkom pogledu i autoričinoj senzibilnosti za različite sfere svakodnevice.

Iako se propitivanje socioloških aspekata vizualne stvarnosti može promatrati kroz prizmu generaliziranja i tumačiti kao problematiziranje uopćenih pojava koje su svojstvene suvremenom društvu, svaki rad karakterizira izrazito individualistički i osobni pristup. Priče iz vlastita života vezane uz dom i obitelj, progovaranje o intimnom prostoru, o važnosti osjećaja pripadnosti i sigurnosti teme su koje imaju značajno mjesto u Aninu radu. Na njima se temelji i rad Gdje je ___ dom? Postavljeno  pitanje može se sagledati iz nekoliko razina: od osobne, autoričine vizije doma, do općenitog poimanja doma i različitih konotacija koje se s njim dovode u vezu. Već i samo grafičko rješenje naslova s praznom crtom u sredini upućuje na više verzija pitanja budući da se na prazninu može upisati bilo koja posvojna zamjenica pa se možemo zapitati gdje je moj, tvoj, njegov, njezin, naš, vaš, njihov dom.

Instalacija Gdje je ___ dom? intimne je prirode: govori o umjetničinu osobnom iskustvu napuštanja doma u ratnim godinama, opetovanom prilagođavanju na nove prostore, usredotočenosti na postizanje životnih ciljeva, stjecanju sigurnosti, novog doma, utočišta – obitelji. Ciklična životna situacija u likovni je rad prenesena isto takvim kružnim tijekom zbivanja: od prikazanoga goda drveta od kojega je sagrađena kuća kao simbol doma i obitelji do kapljice vode koja zalijeva stablo od kojega će se sagraditi novi dom. U središtu priče je ljudski lik, personifikacija umjetničine obitelji, koji na dlanu drži kuću. Odabirom jednostavnih motiva, nepretencioznih detalja poput kuće i ljudskog lika, rezimirana je složena sudbinska priča.

Prijenos tema u vizualni jezik, posebnost je u radu Ane Sladetić. U uvriježene likovne tehnike poput crteža, grafike ili videa unosi elemente koji ih čine inovativnima i osobitima. Njezin primaran medij je grafika, a crtež osnova svake pojedinačne grafičke kompozicije. Uspoređujući tehniku radova odabranih za izložbu, do izražaja dolazi autoričina inventivnost, ali i sklonost prema upotrebi novih tehnoloških dostignuća u likovnosti.

Crtež i grafika, kao tradicionalne likovne tehnike, temeljni su vizualni izričaji u svakome radu. Njihovim postavljanjem u interakciju s nekim drugim medijem, videom, prostornom instalacijom, svjetlom u light boxu ističu se nove karakteristike pa djela poprimaju drukčiju dimenziju. U radu Gdje je ___ dom?  ilustrativno je spajanje različitosti u postizanju cilja: korištena je kombinirana grafička tehnika dubokog tiska te ispis na foliji postavljeni u light box, a svjetlo je ključni element pomoću kojega se spajaju slojevi rada i stvaraju nove vizualne slike. Bez uporabe svjetla, rad ne bi bio isti.

Ispitivanje granica pojedinog medija te njihovo prelaženje vidljivo je u radu Impulsi – Soundscapes. Riječ je o crtežima koji nisu psihički kontrolirani, već su nastali pod utjecajem vanjskih okolnosti tako da je ruka opuštena i prepuštena fizičkim podražajima. Linije nisu unaprijed osmišljene, one su tek nesvjesni zapisi nastali zbog vibracija iz okoline, a ruka je medij, prenositelj podražaja. Estetika dovršenih crteža ni po čemu ne odaje način njihova nastanka: gledatelju je potreban jezični okvir, objašnjenje, kako bi mogao shvatiti njihovu bit.

Korak više učinjen je spajanjem crteža s video radom koji bilježi okolnosti nastanka crteža, a potom i dodavanjem ručnog skenera koji čita linije i pretvara ih u zvuk. Slušanje kako crteži zvuče i istodobna vizualizacija zvuka crteža posebnost je ovoga rada, što se postiglo interakcijom tradicionalnih medija i novih tehnologija.

Iako se poimanje grafike kao tehnike umnožavanja često veže uz zadatosti i ograničenja proizašlih iz tehnološkog procesa izrade, moderna grafika nadilazi takvu vrstu barijere. Suvremeni grafički procesi sve su inovativniji, a prostor eksperimentiranja sve širi. U likovnom govoru Ane Sladetić grafika je okosnica, baza, koju često postavlja u suodnose s drugim medijima ispitujući njezine vizualne limite. Zidovi identiteta rad je u kojem je ostala najbliže izvornoj grafici, bakropisu kao jednom od najstarijih grafičkih tehnika. Sačinjeni su od 84 bakropisa otisnuta na papiru, postavljena u prostor u obliku dva zida. Iznenađuje način prezentacije: cinčane ploče, matrice s inicijalnim crtežom, postaju dio grafičke instalacije, čime se gledatelju približava cijeli proces nastanka rada.

Zidovi identiteta nastali su kao rezultat autoričina istraživanja kulturološke povezanosti dva grada koja leže na Dunavu: Ulma i Iloka. Uspoređujući uređenje interijera građanskih kuća s početka prošlog stoljeća, poseban naglasak stavlja na zanimljiv detalj koji se pojavljuje u obje sredine. Riječ je o zidnjacima koje su žene šivale i na njih vezle određene poruke koje govore o načinu života u ta dva geografski odvojena, a kulturološki povezana podneblja 1. Odabirom rodnoga grada za predmet istraživanja, smještenog na krajnjem istoku zemlje, u geografskoj i društvenoj izoliranosti sve izraženijoj u poslijeratno vrijeme, progovara o intimnom prostoru za koji je emotivno i obiteljski vezana te o jazu koji se dogodio između bogate prošlosti nastale pod germanskim utjecajem i sociološke margine u kojoj se trenutačno nalazi.

Keramičke posude na kojima Ana ilustrira hrvatsku svakodnevicu nizom malih slika, kadrova dnevnih društveno-političkih događaja, najnovija su serija radova prikazana na izložbi. Odabir različitih oblika keramičkih posuda koje bi mogle imati dvostruku ulogu, utilitarnu ili dekorativnu, inspiriran je antičkim posudama koje su, osim uporabne funkcije, služile i tome da se na njima bilježe važni događaji, bitke ili scene iz svakodnevnog života. Oblici umjetničinih posuda nisu birani nasumce, promišljeni su i nose određenu simboliku. Tako, primjerice, Hijerarhija društva prikazuje različite socijalne grupe, složene društvene i političke situacije, a sastoji se od gradiranja većih posuda prema manjima. Veličina, pa time i mjesto na kojem se posuda nalazi, simbolizira ulogu koju određena socijalnu skupina ima u funkcioniranju cijeloga društva.

Autoričina subjektivna percepcija okoline u kojoj živi prikazana je na zanimljiv i originalan način i na ostalim keramičkim posudbama, a i sam medij, sitotisak na keramici, nesvakidašnji je u suvremenoj umjetničkoj praksi. Jedna je od odlika rada Ane Sladetić sklonost istraživanju, pronalaženju novih načina vizualnog izražavanja i prezentacije. Posebnu pažnju daje važnosti znanstvenih spoznaja, a naučeno transferira u likovnosta2. U radu O poredbenom frazemu u hrvatskom jeziku fokusirana je na jezik i semantičku ulogu određenih jezičnih izraza. Odabrane frazemske inačice kojima tematizira društvene stereotipe, ali i svoju ulogu žene i umjetnice u današnjem društvu, doslovno prevodi u vizualne slike i prikazuje ih na keramičkim tanjurima. Odabir tanjura nije slučajan: podsjećaju na ukrasne tanjure, najčešće suvenire, čime  ozbiljnu društvenu temu oponira dekorativnoj ulozi medija.

Svaki je Anin rad intimna ispovijest, autobiografski zapis o proživljenom iskustvu, zapažanju, razmišljanju o životu, društvu, svakodnevici. Kompleksnu tematiku koju obrađuje prezentira minucioznim i profinjenim likovnim jezikom. Radovi su joj nježni, istančani, ženski. Takve su i Mape snova kojima prepričava preklapanje svijeta sna i jave, svjesnog i nesvjesnog.

Snovi se događaju na marginama vidljivosti, a margine, bilo da su društvene, geografske, kulturološke, vidljive ili nevidljive, provlače se kao nit vodilja kroz sve Anine radove.

Vilma Bartolić

[1] Više u: Ana Sladetić, Vizualni ogledi o čistoći – zid kao mjesto, prostor i sjećanje, Zagreb, 2016. (doktorski rad)
[2] U radu Nevidljivi šator (2016.) Ana Sladetić istražuje stabilizaciju bijele boje u dodiru s vodom, u Čisto i krivo (2014. – 2016.) bavi se termoaktivnom bojom i njezinom reakcijom na dodir, a radom Tiho i glasno (2018.) pokazuje kako se pomoću vibracija zvuk prenosi kroz metal.