Zvonko Maković: Sve iole relevantno u kulturi i umjetnosti događalo se na političkim marginama

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Povjesničar umjetnosti Zvonko Maković osvrće se na kulturnu politiku 90-ih te izdvaja fotografiju kao snažan medij bilježenja osobnog i općeg stanja vremena.

Kojeg se umjetničkog rada ili izložbe osobito sjećate iz 90-ih i zašto? Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

Devedesete godine u Hrvatskoj gledam kao vrijeme u kome su se događale važne povijesne promjene. Počele su ratom, a ispunjene do kraja toga perioda dobrim dijelom posljedicama rata. Koliko smo do 1990. bili integrirani sa svijetom, dijelili iste umjetničke i kulturne strategije, toliko se 1990. odjednom sve promijenilo. Kulturna politika u zemlji nije bila dobra, nipošto se nije uspjela nametnuti kao važan čimbenik od širega društvenog značenja, a u tom nesnalaženju, pa i nametanju kriterija koji su bili neadekvatni općim kriterijima, posljedice su bile neminovne. Sve iole relevantno što se događalo u kulturi i umjetnosti, događalo se na političkim marginama, što i nije bilo loše. Trebalo je vremena da se takve marginalne pojave prepoznaju kao bitne i to se kasnije i prepoznalo.

Na samom početku 2000. dogodit će se važne i velike promjene na svim područjima, od politike do umjetnosti. Javlja se nova generacija umjetnica i umjetnika koja je u dramatičnim godinama prethodnoga desetljeća oštrila svoje senzore i gradila jezik koji će biti od važnosti. Međutim, kada su devedesete u pitanju izdvojio bih fotografiju kao važan medij kojim se moglo izraziti i osobno i opće stanje vremena. Među umjetnicima koje smatram da su u tome osobito dali doprinosa, vidim Antuna Maračića. Serija njegovih crno-bijelih fotografija nastala između 1991. i 1994. čini mi se da na najbolji način svjedoči to vrijeme, pa i sudbinu umjetnika. Lišena svake patetike, ova serija fotografija bilježi vrijeme rata u umjetnikovu rodnome  gradu koji je bio na prvoj liniji bojišnice. Na njima vidimo šetnju praznim ulicama i trgovima Nove Gradiške s jasnim znakovima razaranja, zatječemo bliske prostore umjetnikova teško stradaloga doma i članove obitelji koji bez velikih gesti svjedoče tragediju koju su proživljavali. Drugim riječima, serija Maračićevih fotografija nazvana No-Grad na najsažetiji način svjedoči koliko intimno i osobno umjetnikovo osjećanje, toliko i ono opće, sve što pripada povijesnim narativima toga dramatičnoga  vremena.

Foto: Karlo Čargonja – Antun Maračić, Zlatne riječi, 1991., detalj