Željko Jančić Zec – 5 video radova

Izložba video radova Željka Jančića Zeca u Malom salonu bit će otvorena 7. srpnja u 20 sati. Na izložbi će biti prikazani video radovi Waterish, The Second Man, Comeback, Blind Through Life, Embodiment, nastali u razdoblju od 2007. do 2012. godine.

Željko Jančić Zec prezentirat će kompleksni splet vlastitih egzistencijalnih, socijalnih, kulturnih i artističkih preokupacija odnosno pogleda na sebe i na zagonetne potrage za identitetom rascijepljenog, decentriranog, dislociranog, pokretnog i transgredirajućeg Subjekta – Objekta.

Multimedijski umjetnik Željko Jančić Zec rođen je u Rijeci, a diplomirao je u Nizozemskoj na Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten. Nastupio je i izlagao u Europi i Americi, član je UPUH Zagreba i Rijeke te IG Freie Theaterarbeit i Bildende Kunst u Beču. Utemeljitelj je umjetničke udruge Partofart u Beču koja djeluje kao platforma različitih umjetničkih pravaca. Predaje izvedbenu i vizualnu umjetnost u raznim školama i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na raznim festivalima. Producirao je nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova koji su uspješno prikazani na međunarodnim filmskim festivalima. Dobitnik je nagrade za film Waterish na međunarodnom festivalu Choreographic Captures International Competition 2008 Joint Adventures te za film The Second Man na 41. festivalu KRAF u Rijeci.

IZVEDBA / FILM
PET GODINA EKSPERIMENTIRANJA ( 2007. – 2012.)

Željko Jančić Zec je multimedijalni umjetnik u punom značenju i dijapazonu tog obično pretjeranog odnosno zlorabljenog termina. Krenuvši od svojih slikarskih početaka ranih 90-ih, sredinom tog desetljeća otkriva interes za izvedbene umjetnosti, te za ispitivanje međuodnosa fotografije, kratkog eksperimentalnog filma i video arta, kad se ovi usmjere prema Body – Artu, umjetnosti performansa, mimi, odnosno prema eksperimentalnom kazalištu. Kad i umjetnice Lara Badurina, Melita Sorola Staničić, Branka Cvjetičanin i ini naši „emerging artists“ i on se uključio u radionice „Griftheater“-a (Amsterdam) i srodnih inicijativa – koje su zahvaljujući profilu i agilnosti KUC Lamparne bile održane (i) u Labinu ( 1995. ) – što korespondira i s artikulacijom jedne nove riječke „scene“ ili situacije na toj sceni, na kojoj su se napokon bile počele javljati, od 95. do 00-ih, i prve laste videa, medijskih umjetnosti, mahom povezane s akcionističkim, performerskim i public-artističkim, pa i kazališnim aktivizmom nekih pojedinaca i novoformiranih skupina / udruga (Labis, Petja, Grupa mladih, URA, Trafik, Tanja Golić, Alen Floričić, „MMC d.o.o.Rijeka“), te je postao mogućim intenzivniji „video pogled“ vizualnih i izvedbenih umjetnika Rijeke, no što je bio slučaj prije, za dominacije „klasičnijih“, akademski njegovanih shvaćanja i metoda. U tim je novim gibanjima i tendencijama sudjelovao i Ž.J.Zec, kojeg je put (Tao) poveo na školovanje i rad u Amsterdam i Beč, gdje je kao umjetnik i predavač prisutan već četrnaestak godina.Stalni pokret u Zeca (nadimak, a i rani rad, performans /Rabbit-Man I,II, 1999.) intenzivira afektivni napon između osvrtanja na „korijene“, zavičaj, izvor,pokreta „natrag“, u dubinu, „zemlju“, „elemente“ i nomadske izmještenosti, stalnog vektorskog kretanja suvremenog umjetnika, što je u vidu potrage za identitetom i upornog preispitivanja, dekonstrukcijskog ispisivanja / iščitavanja njegovih tragova i znakova pored puta upisano i u temeljnu potku njegovih kratkih eksperimentalnih filmova / video instalacija kojima se predstavlja i kao performer, glumac, mimograf, koreograf, režiser (izložba u Malom salonu, Rijeka, 2013.): Waterish / The Second Man / Comeback / Blind Through Life / Embodiment; radovi kreirani u razdoblju 2007. – 2012.

Opsesivan osjećaj rascjepljenosti Subjekta, podvojenosti, zdvajanja i konačnog sudara s „Drugim“ sebe sama (Drugi čovjek) simbolično se izmjenjuje ili događa simultano s varijacijama na motive „bačenosti u svijet“, traume rođenja, iskušenja utjelovljavanja kao pandana / obrata „iskustva smrti“, te autorefleksije, buđenja, viđenja, „progledavanja“ iz perpetuiranog vrzinog kola „sljepila kroz život“, vode dramu, film ka zenovskom „razrješenju“ u percepciji transcendencije frustrirajuće dinamike života i potrage za spoznajom. „Living theater“ i „surovost“ protuslovlja temporalnosti iskustva u ekstazama prošlosti, sadašnjosti, budućnosti i žudnje za vječnim povratkom postaju predmetom oslobođene kontemplacije, Medij filma i video nadilaze zadatak, funkciju dokumentacije izvedbe i rabe se kao kreativan instrument njenog samopredstavljanja i spoznajne analize. „Poruka“ fizičke izvedbe suodređena je konstitucijom filma i video instalacije.
Branko Cerovac

POVRATAK
Vodeni – Drugi čovjek – Povratak

Željko Jančić Zec će prezentirati kompleksni splet vlastitih egzistencijalnih, socijalnih, kulturnih i artističkih preokupacija odnosno „pogleda“ na se i na zagonetne potrage rascijepljenog, decentriranog, dislociranog, pokretnog i transgredirajućeg  Subjekt – Objekta za identitetom.
Pišući o Jančićevim eksperimentalnim filmovima (Egzistencijalna potraga kroz slike u pokretu, 2009.) Kim Cuculić upućuje na moguće međusobne relacije više tranzitornih umjetnosti i područja na kojima autor djeluje (ples – mima – kazalište – videofilm – performance) te na video / filmskim postupcima kodirane, šifrirane, transponirane psihoanalitičke, etnološke, antropološke i  filozofske implikacije njegova „ povratka u zavičaj“.
Motiv povratka ponavlja se, vraća (i u psihoanalitičkom značenju „vraćanja“) kroz povijest filma. Ovom prigodom da spomenem barem i „nešto sasvim drugo“, primjerice jedan rani igrani film Žike Pavlovića: Povratak (1965.) koji stoji pri početku „Crnog vala“ odnosno „talasa“ (YU – kinematografija 60-ih). Što odnosno Tko se „ vraća „ kuda, kome ili čemu? Kako i zbog čega se To/Taj „vraća“? Ta se pitanja metaforički (slikom, zvukom, bez riječi, verbalne eksplikacije) provlače i kroz filmove „Vodeni“ i „Drugi čovjek“  („Trećeg čovjeka“ tu – nema) da bi u trećem filmu eksplicite „ obukla „ etnografsko, štoviše –  folklorističko ruho. Videofilm „Povratak“ –  po kojem je cijeli projekt nazvan „povratkom“ – nastao je na otoku Rabu. O tome autor Jančić Zec kaže /piše:“ Želeći napraviti kontrast u odnosu na prva dva filma, nastala u Amsterdamu i Salzburgu, snimio sam kratki videofilm na  ruševinama napuštenog  otočnog sela, prikazujući elemente svakodnevnog ruralnog života koji nestaje,  a vezan je uz prirodu. Tradiciju kao osnovni element videofilma Povratak dodatno sam naglasio kombinacijom elemenata muške i ženske narodne nošnje, u koju sam odjeven, te unosim folklorističke novitete. Pogled na folkloristiku kao znanost pokušao sam promotriti na drugi način, a da ne iziđem iz njenih tradicionalnih postulata.“  U Zeca je dakle nazočan i ezoterijski, šamanistički moment  obredne „trans – vestije“  (šamani se od davnina i nerijetko oblače i drže kao kombinacija životinje – muškarca – i – žene),  te borbe s „elementima“  koji prodiru iz Nesvjesnog  odnosno Nad-svjesnog  (u filmu „Vodeni“ voda pada odozgo, kroz derutni krov, noseći time ambivalenciju poplave, potopa i „mane s neba“, ljekovite i spasonosne kiše).
Ova se izlozba tematizirala i preispitivala „ skup vanjskih utjecaja koji modeliraju individualni identitet“ (Zec, 2009.).
Branko Cerovac

Željko Jančić Zec rođen je u Rijeci. Diplomirao je u Nizozemskoj na «Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten».
Multimedijalni je umjetnik koji je nastupao i izlagao u Europi i Americi. Član je UPUH Zagreba i Rijeke i IG Freie Theaterarbeit i Bildende Kunst u Beču. Utemeljitelj je umjetničke udruge «PARTOFART» u Beču koja djeluje kao platforma različitih pravaca umjetnika. Predaje izvedbu i vizualnu umjetnosti u raznim školama i institucijama u Hrvatskoj i inozemstvu, te na raznim festivalima.
Jančić se počinje likovno izražavati početkom devedesetih godina.
Karakteristika Jančićevog umjetničkog rada jest stvaranje umjetnosti s ciljem istraživanja. Bavi se pitanjima svakodnevnog života, ljudske situacije te stanja i složenosti postojanja.
Ostvario je mnogobrojne samostalne i skupne izložbe pod različitim temama: «Oblici stvaranja svijeta», «Podvodni svijet», «Santasija», «Companions», «Dialog», «Iza sklopljenih očiju».
U radu na izvedbenoj umjetnosti Jančić je razvio “fotografsku i kinematografsku perspektivu”. Početkom 2000 godine, fotografija i video bitan su i stalan dio njegovog umjetničkog djelovanja. Producirao je nekoliko ciklusa fotografija: «Piedina», «Treno terreno», «Showroom», «The ghost has no home», «Urban leisure», «Blind through life». Ovakav rad otvara mu mogućnost da se igra s obje različite filmske tehnike, i daje mu razne mogućnosti izražavanja i izvođenja.
Producirao je nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova koji se uspješno prikazuju na međunarodnim filmskim festivalima pod nazivom: «Waterish», «The Second Man», «Comeback», «Blind through life». Dobitnik je nagrade za film «Waterish» na međunarodnom festivalu «Choreographic Captures International Competition 2008 Joint Adventures» te za film «The Second Man» na 41. festivalu KRAF u Rijeci.