TransportArt

Projekt TransportArt polazi od ideje oplemenjivanja javnog prijevoza suvremenom umjetnošću na način koji nije isključivo estetski.

Sudionici projekta su Marga Božanić, Sanja Gergorić, Nikoleta Marković, Ivona Maslak, Andrej Mirčev, Elizabeta Močibob, Lucija Ukić i Nevena Živić. Projekt je financiran sredstvima Studentskog kulturnog centra u Rijeci.

Politike otuđenih rutina

Inicijativom samih umjetnica da ideje radova do kojih se došlo u okviru radionice TRANSportART doista i realiziraju u javnom prijevozu tj. kao konceptualno zaokružen i medijski promišljen niz umjetničkih intervencija, izložba je rezultat jednogodišnjih (2014-2015.) istraživanja i iscrpnih grupnih dijaloga, podtaknutih hipotezom: umjetnost u javnom prijevozu ili nije moguća ili nije umjetnost!

U kontekstu javnog i medijskog prostora zasićenog marketinškim sadržajem koji subliminalno (nadasve drsko i agresivno) sprovodi diktat konzumerizma, navedena je hipoteza odredila metodološko-diskurzivne kriterije shodno kojima se nećemo zadovoljiti pukim uljepšavanjem i dekoriranjem (na što se obično svedu umjetničke intervencije u javnom prostoru). Nasuprot tome, umjetničke akcije shvaćene kao oblik kritičke prakse – mislili smo – morale bi učiniti vidljivim prikrivene i neizgovorene društveno-ekonomske relacije koje reguliraju korišćenje javnog prijevoza, odnosno mogu biti tretirane kao problematična mjesta urbaniteta, politike i kulture. Performativnim i dijelom participativnim iskorakom iz tih otuđenih rutina javnog prijevoza, 9 akcija u autobusima Autotrolejove linije broj 1 (koja prometuje između ZTC-a i TOWER-a) bivaju razmješteni duž fragilne granice što razdvaja privatno od javnog tj. društveno od osobnog, kreirajući mogućnost (privremenog) uspostavljanja novih modela društvenosti i subjektiviteta, čije se dinamike ne iscrpljuju u potrošnji i postvarenju. Na pola puta između koreografske improvizacije, konceptualnog zahvata i izmaknutog sagledavanja grada iz nestabilne vizure flâneuse, eksponirani su prostori umjetničke prakse, koja napušta autonomno-akademsku zone estetičke edukacije i legitimira se kao angažirano mišljenje singulariteta u polju političkog.