Tomo Savić Gecan, Bez naziva 2017.

Umjetnički rad Tome Savić-Gecana balansira između nekoliko pretpostavki: između stvarnosti i onoga koji je doživljava postoji procjep. Svijet u svom totalitetu s jedne prostorno-vremenske točke je nesaglediv. Prostorno vremenski diskontinuitet čini zbilju fragmentarnom. Doživljajne razine su razne.

Svako njegovo pojavljivanje na izlagačkoj sceni urušava koncept izlaganja. Ne zbog nevjerice prema prikazivanju, nego u nemogućnosti da na jednom ograničenom mjestu kao što je galerijski prostor, obuhvati i prikaže procese, situacije i odnose koji premašuju gabarite prisutnog,  ovdje i sada vidljivog. Izložba se nužno širi izvan domašaja vizualno pothranjenog prostora, u polje zamišljanja i mislenog razumijevanja. Ne nudeći gram uzbudljivosti. Kao da je gluh i slijep na ljepotu stvarnosti, pojavnost izložbe svodi na oskudni nedogađaj u kojeg gledatelja treba tek uputiti1.

U Malom salonu publiku dočekuje sveprožimajuća praznina, ostavljajući utisak da je na izložbu došla prerano ili prekasno. Upute kazuju kako u pozadini stoji mapa čije konture omeđuju tri lokacije na kojima u različitim terminima autor izvodi rad: 2005. godine u galeriji Etablisement d’en face u Briselu, 2015. u antwerpenskom (On)begane Grond te u aktualnom, Malom salonu. Putanja koju Tomo Savić Gecan ispisuje povezujući ta tri mjesta, započelo je postupkom skidanja prozorskog stakla s izložbenog prostora u Briselu i pretapanja stakla u čaše koje su služile za posluživanje pića na otvorenju iste izložbe. Vanjski zid u (On)begane Grondu 2015. prebojao je prozirnom bojom u koju je umiješao smrvljenu čašu s prethodnog izlaganja, što čini i u Malom salonu umiješavši stakleni prah u boju za ličenje kompletnog izložbenog prostora. Razvezujući paket konceptualnih pokušaja prikazivanja nevidljivih relacija i grananja kartografijom pretvorbi i širenja, Savić-Gecan ukazuje da je njegovo umjetničko djelovanje usporedivo s modelom rizoma. Tek opisano povezivanje heterogenih entiteta – prozorskog stakla, čaše, zida – pokazuje kako proces teče u svim smjerovima, pri čemu bilo koja točka može doći u vezu s bilo kojom drugom – Etablisement d’en face–(On)begane Grond–Mali salon, ili prozor – zid – otvorenje – boja – galerija,… Okosnica svakog ovakvog postupka jest izmicanje linearnom kretanju, nasumično povezivanje lokacija koje ne slijedi nikakav predložak, ili instrukciju za mapiranje2.  Istodobno je svaka takva veza raskidiva, i otvorena za nove linije povezivanja pa ne možemo biti sigurni da je nepredvidivim digresijama kraj, i da se na trokut Brisel – Antwerpen – Rijeka, neće nadovezati četvrti element, neko sljedeće mjesto mjesto, vrijeme, ili situacija. Tako ni o riječkoj epizodi u Malom salonu ne mogu misliti odvojeno od događaja koji su prethodili.

Odsutnost predmentnosti na njegovoj izložbi ima izravnu vezu s pitanjima kojima su se bavili minimalisti i konceptualni umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina, ali ih isto tako nadilazi. Savić-Gecan si ne postavlja pitanja kako prikazati ništa, ili kako sudjelovati i doprinijeti izložbi, a ne napraviti ništa3.  Ili kako biti subverzivan spram dominantnog modela izlaganja4.  Ne zanima ga ni materijalno stanje ničeg. Skidajući prozor s briselske galerije i transponirajući ga u čaše, ideju otvorenja sažeo je na dvije razine – galeriju je doslovno otvorio i pritom doprinijeo konvenciji otvorenja kao socijalnog događaja koji se nezaobilazno dogodi uz čašu.

Svježe prefarbani Mali salon razgolićuje do kože, i tek time što ga ostavlja praznim u pravom ga smislu otvara – ne izlažući ništa, osim prostora samog. Takva gesta potvrđuje Savić-Gecana kao jednog od autora koji su u devedesetima aktualizirali pitanja prirode i legitimiteta umjetnosti. Njegov rad u cjelini prototip je antipopularane umjetnosti5.  U mjeri u kojoj se ne obraća većini i publiku ostavlja gladnom slika i sadržaja.

Savić-Gecan se pita kako dotaknuti ukupnost, kako pojmiti mnogostruku i međusobno povezanu zbilju. Ili još bliže: na koji je način sve ovo oko nas jedna cjelina? Otpuštajući stare paradigme prikazivanja, sažimanja i precrta zbilje, zatječe se izgradnji rizomskog sustava definiranog nesagledivošću smjerova kretanja i odnosa. Njegove kartografske ekspanzije neprikazive unutar uvriježenih okvira vizualnog stvaranja, djeluju kao amorfni kontinuum unutar kojeg traje razmjena stanja: izmješteni prozor biva nanovo umješten. Rizomska mudrost tih postupaka može biti prepoznata kao drski cinizam, upravo zato što vrijeđa oko, međutim, nanošenje staklenog praha čaše na zid Malog salona, istovjetan je odnosu cvijeta i kukca koji raznosi pelud i reteritorijalizira ga6.  Savić-Gecanove apstraktne slagalice nastaju na rubu materijalnosti, ne pripadajući ni jednom teritoriju i posvajajući svaki.

Sabina Salamon, kustosica

1. Riječ je o izrazito neprikazivačkoj praksi, koju bi se prema tipologiji odnosa spram vidnog moglo svrstati u red antiokularocentrističke metode. Vidi: Martin Jay Downcast Eyes, The Denigration of Vision in Twentieth-Century French Thought.

2. Navodim nekoliko primjera poveznica raznih gradova i mjesta po projektima poredanih kronološkim redom: 1995. – MSU, Zagreb – Sportska dvorana, Zagreb; 2001. Utrecht BeganeGrod- Shopping Mall, Zagreb; 2004.- PS1 (NYC)- trg u Sloveniji.

3. To si je pitanje na primjer postavljao konceptualni umjetnik Keith Arnatt, a Yves Klein je 1958 . ispraznio galeriju Iris Clert u Parizu s namjerom da napravi prostor bez dimenzija, baveći se mogućnošću transcendencije.

4. Goran Trbuljak je 1969. s vremena na vrijeme gurao prst kroz ključanicu ulaznih vrata Moderne galerije Zagreb bez znanja uprave galerije. Robert Barry je 1969.-70.  izložbom Closed najavio da će galerija Eugenia Butler u Los Angelesu za vrijeme trajanja biti zatvorena, zanimajući se nematerijalnost kroz mogućnost praznine.

5. José Ortega y Gasset u djelu iz 1925. svu modernu umjetnost smatra nepopularnom prema kriteriju usvojivosti od većine. Stupanj više je antipopularna umjetnost koja stvara neprijateljsku većinu; u Dehumanizacija umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2007.

6. Termin označava rizomski princip funkcioniranja u biljnom i životinjskom svijetu. Čest primjer su sprega orhideje i ose. Gilles Deleuze i Félix Guattari: Kapitalizam i shizofrenija 2, Tisuću platoa, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013., str 16-17.