Tomislav Pavelić – 100 pokušaja (da se promjeni sve)

Uz tek jedan zvučni rad, video postav Tomislava Pavelića u Malom salonu, sužen je na pet radova objedinjenih naslovom Sto pokušaja da se promjeni sve.

Mali broj radova trebao bi pridonijeti prozračnosti ambijenta i neposrednosti doživljaja repetirajućih radnji koje izvodi sam autor. Izbor može poslužiti kao osmatračnica za njegove dosadašnje umjetničke preokupacije i detektor promjena  – nekoć prisutne kućne teme samoće i zajedništva, izostanka identiteta i potrage za njim sasvim su nestale iz vidokruga novijih Pavelićevih radova. Serija 100 pokušaja potvrđuje da disfunkcionalnost egzistencije izlazi iz fokusa, a nadomješta ga mogućnosti ostvarenja iscjeljujuće sreće. Isto potkrjepljuje naslov u kojem osjećamo podsmijeh i autocenzuru – neku vrstu pristanka na sve što se čini prosječnim, svakdanjim, naprosto životnim. Ne ulažući u napor da bude precizan, s namjerom da u 100 pokušaja izmjeni sve, autor objavljuje pomirbu s pukim postojanjem, najavljuje oslobođenje od postizanja bilo čega apsolutnog.

Neprestano ponavljanje radnji (ljuljanja, hodanja, micanja ušima, skakanja, buđenja-drijemanja) promašuje svrsishodnost i dokazuje izdržljivost. 100 pokušaja napad su na utočište idealizma u kojemu je autor još nedavno često tražio skrovište (2005-2007; Plamen sam, ja sam sam; Božić, jaslice). Ne nalazeći ga, sklon je zapustiti društvo zaraženo klicom napretka i znanja, kada bi zamjena bila moguća. Tako pronalazi način da se odmetne smislu, čak doskoči dokolicom pušući u maslačak, mičući ušima, skačući u more. Automatizmom kakvog su njegovali nadrealisti.
Posjetitelj se može susresti s deja-vu situacijama, postići zrcalnu identifikaciju ili ostati sasvim ravnodušan prema autorovim temama. Međutim, 100 pokušaja označuje ključan preokret u autorovom promatranju ukupnosti bivanja što se iščitava u načinu snimanja: uhvaćena u svakidašnjoj običnosti, kamera kao da ne bira, niti mijenja rakurs, već iz ruke, u slobodnom hodu, nehotice hvata ponekad frenetičan, češće statičan kadar. U ovom, ili onom slučaju, stječemo utisak da pratimo neplanirani kadar, u kojima Pavelić jasno zagovara da se odriče smisla bezrezervno zakoračuje u pomirenje sa svime.
Nakon riječke, u svibanjskom terminu, slijedi osječka epizoda izložbe predstavljajući drugačiji set iz Pavelićeve video ladice.