Tanja Vrvilo – Kamov ide u kino

I strast me viđenja stade opet draškati, reskati, nervozirati. Grad! Grad! Gdje je život najsocijalniji i gdje je čovjek najindividualniji… Gdje su skupštine, kazališta, knjižnice, izložbe, muzeji, kinematografi… gdje moraš i možeš sve vidjeti… gdje jedna čaša ne dospije izvući drugu, jer jedno viđenje vuče drugo… Vječno gledati: sav se pretvoriti u umne, jedine, velike oči… gdje od samog gledanja ne dospiješ ni ljubiti ni mrziti ni plakati – ni osjećati ni živjeti… gdje je svaki pogled jedna misao, deset pogleda jedna ideja, a jedan dan gledanja – čitava knjiga!

Kamov je kino, a jedan dan gledanja – čitav film. Preslikana je to piščeva programatska misao o imenu Kamov kao programu za literaturu na umne oči filma. Kamov kao program za film u užem smislu, politka zabadanja za filmske ljude pod geslom ne zna se, koliko je stajao Colosseum ni tko ga je gradio.

Kamov je program za kino uprkos paradoksu da je, prema rijetkim ili dosad pronađenim rukopisima o iskustvu ranog kina atrakcija, začetnik negacijskog viđenja aparata, kritike ondašnjeg kinematografa literature, prostote sadržaja i grubosti zapletaja.

Kamov ide u internacionalni kinematograf atrakcija u fantomskoj vožnji Avantire od Rijeke – Zagreba – Punta – Trsta – Venecije – Firence – Torina – Napulja – Bologne – Rima – Marseillea do Barcelone, od početka filmskog stoljeća do kolovoza 1910. U njegovom kino itinerariju bili su i Milano – Pariz – Madrid – Švicarska – Njemačka i Amerika. Kamov vječno gleda gradski film.

Kamov ide u kino, a u kino ide i Kafka, uprkos filmskoj opstrukciji vizije. K-perspektivu za film slijedi Hans Zischler u knjizi Kafka ide u kino gotovo bez filma, jer kinematograf onome što se gleda daje nemir pokreta, a ne mirnoću pogleda: film je zaslon oka. Gdje se čini da Kamov i Kafka zajedno gledaju aeromiting u Bresciji. I gdje zajedno idu u kino, Kamov s aerofeljtonom Pod aeroplanom, a Kafka s aeroizvještajem Aeroplani u Bresciji.

Kamovljevi futuristički suvremenici pišu manifeste za futuristički film bez i nakon futurističkog filma. Kamov ide u futuristički časopis Lacerba sa Čerinom, uprkos negacijskom viđenju marinetizma i uprkos Avantiri. Film vuče oko kao i linija teksta, listajući feljtone, brbljarije, ćaskanja, pjesme, novele, drame, romane, pisma. Sliku-rukopis pokreće u dobu spektakla Adornova negativna forma istine koja mijenja ljubav u nefleksibilnu moć protesta i Debordova negacija spektakla kao negacije života.

Kamovljevu strast viđenja montiramo s kino rasporedima zagrebačkog lista Pokret u kojem su izlazili njegovi tekstovi prema dnevniku pisanja i objavljivanja… gdje su uz filmske naslove izloženi… i gdje ih je mogao gledati i čitati.

Dakle molim, da mi se pošlju samo oni Pokreti u kojima ima što moga i što o meni; suvišne brojeve ne treba mi slati.

Bude vam naime kao da vidjeste, recimo, Tinu di Lorenzo u jednoj ulozi i želite je vidjeti u svim ulogama, jer dah njezine pojave, organa i – reklame draška tako intelektualne nozdrve, te mislite da ona nije sve u jednoj ulozi i da nije u jednom poljupcu zgusnula svu svoju ženskost i pitate: a kakva je ona u mržnji?

Pokret u Zagrebu, ponedjeljak 29. kolovoza 1910. 
Zaključne konferencije za fuziju nade za novu stranku knjaz svetkuje / umro književnik / pazi / na izborne listine krivotvoritelji novca  
Kinematograf Ćirilo-Metodskih zidara imade 29., 30. kolovoza i 1. rujna vrlo lijepi raspored: Kći zvonara rat ratni brod / u navali famozni testament na poslovnom kotaču / moderni ljubavnik klanjci Andagorja

U ljudska proturječja spada već i čovjekovo uvjerenje da ih ima.

Još se ne osjećam dovoljno jakim stupiti s redovitim dopisima, a najposlije ovi ni nemaju smisla ako ne vladaš telefonom i brzojavom.

Možda je to za to, što gledajući u aeroplan gledamo u nebo?
Što smo po njemu počeli posmatrati netaknutu ljepotu prostora, gdje ni ptice ne ostavljaju traga? Ili za to, što je aeroplan bijeli putnik po visinama kao oblak, koji se zemlji vraća?
I kao oblak dade se prispodobiti uzdahu, a uzdasi lete ili po nebu ili po njegovome refleksu – moru…

O taj palazzo! Pričinja se ko dekoracija jedne nijeme scene, pod kojom samo publika žamori
što je pala na tarac ko stjenice na bijelo platno … a nutrina – šuti…
Jesti i ne raditi ništa, u gradu nije nikada lijenost, jer živjeti u gradu već je nekakav rad.
Kamo ću na objed? Što ću za objed? Kamo ću iza večere?
Bih li u kazalište? Ili u kinematograf? Je li dograđena nova bolnica? Hoće li na pučkoj skupštini govoriti i dr. X…

Pa kao što je S. S. Kranjčević oteo suzu vulgarnim alkoholicima i svakidašnjim usidjelicama literature za one koji nemaju još ni brkova ni trbuha; kao što je Čehov oteo smijeh benavim Augustima i kinematografima literature za one koji već odavna dobiše i brkove i trbuh – tako je Poe oteo grozu religiji i cirkusu i učinio od nje jednu umjetničku senzaciju koju će svi uživati, ako imadu onu „sposobnost umjetnika” koje naši stari i mladi „stari” – kako to samo svijesno i gordo ističu – nemaju!

A vi sve to gledate i potrošite manje no na besplatnom uličnom kinematografu 
(ima i taki u Rimu!).

Nije loše! Imam odijelo, pravo, gospodsko odijelo! Neću morati prolaziti kao nevino osuđeni
kroz sažalne poglede znanaca i prezir neznanaca. Štaviše! To je prekrasno!
Eno, sinoć dokazivah u kavani nekoj gospodi da ne volim kinematografa radi prostote sadržaja
i grubosti zapletaja, što ne može podnijeti moje istančano umjetničko čuvstvo,
i primjetih odmah da oni tu istančanost čuvstva dovode u vezu s mojim istančanim turom.

U trenutku smrti nema više pretjerivanja, jer je smrt krajnja pretjeranost.

Pilot program KAMOV IDE U KINO: College Chums (Edwin S. Porter / J. Searle Dawley, 1907.), Primo circuito aereo internazionale di aeroplane in Brescia (Manifatture Cinematografiche Adolfo Croce, 1909.), Avenue de l’Opéra (Alice Guy, 1900.), Alice Guy tourne une phonoscène sur le théatre de pose des Buttes-Chaumont (Alice Guy, 1905.), Panorama pris d’un train en marche, (Georges Méliès, 1898.), Billy Bitzer (Arrival of immigrants, Ellis Island, 1906.), Le spectre rouge (Segundo de Chomón, Ferdinand Zecca, 1907.), Listajući rukopis (Tanja Vrvilo, 2020.)

šahtofonski šum: DB Indoš, Tanja Vrvilo
videomontaža / montaža zvuka: Miro Manojlović
snimateljica: Nina Đurđević
dizajn sučelja i web podrška: Mihael Giba
zahvala: Iva Gruden Zdunić, Darko Šimičić

Zagreb/Rijeka, 2020./2021.