Smislene slučajnosti (Art / Rat / Tranzicija)
10.10.–15.10.2020.
Popratni tekst Nenada Bunjca o izložbi Art / Rat / Tranzicija u kojem se autor bavi fenomenom rata i čovjekovom bačenosti u surovu stvarnost neposrednim iskustvom istog.
Slučaj predstavlja ljudsku nesposobnost da shvati uzročno posljedične veze, odnosno definira vidljivi kauzalitet. Jedan od načina da se povrati izgubljeni smisao proživljenog jest i sikronicitet, odnosno „smislena slučajnost“ kako ga definira C.G. Jung. I nije riječ o ispraznom psihologiziranju života i umjetnosti rečenicama lišenim sadržaja nego moćnim instrumentarijem koji vjerno rekonstruira život pridajući mu konzekventnu formu. U eseju „Teorija raspadanja“ Emil Cioran – još jedan u nizu kreativnih rumunjskih disidenata u Parizu- izlaže srodnu teoriju tzv. antropofugalizam koji su s razlogom kritičari nazvali „zadnjim filozofskim pravcem“, a prema kojoj je život cirkularan i ponavlja se sadržajno istim, a formom drugačijim predloškom. Pojednostavljeno rečeno, zamišlja život kao početnu točku koja se širi u obliku stošca neposrednim iskustvom, snažnim emocionalnim događajima i tijekom vremena da bi se pretvorio u svoju suprotnost i na koncu, sažeo u završnu smrtnu točku. No, sve što se ponavlja, biva u trajnom pokretu i ne mora ništa značiti na kolektivnom planu, ali zato pojedincu pruža uvid u davno izgubljeni životni sadržaj. Gorčina korjenite skepse i zamućene prošlosti transformira se u živu svakodnevicu otrgnutu zaboravu.
Motiv rata razrađuje se kao malum in se (zlo po sebi), vulgarnu promjenu stvarnosti, a referentnom točkom drže nagovještaj ratnih zbivanja u Dubrovniku i granatiranje grada. Dojmljiv dječji crtež obiteljskog portreta koji obuhvaća tri generacije, specifičan je jer svi likovi imaju izraz tužnog pajaca. Snažno emocionalni obojeni artistički refleks koji dječjim umom sluti zlo, nakon dvadeset godina ponovno oživljava taj trenutak nastupajućeg razaranja.
Antropofugalizam u punom izričaju.
NEMILOSRDNA ŽIVOTNA CENTRIFUGA
Umjetnosti je trajno prebivalište ilegala, a ultimativno oružje subverzija. No, pojavom stvarnog iščeznuća čovječnosti i prirodnog životnog okruženja, mnogi autori i art sredine (Dubrovnik, Rijeka, Zagreb, Osijek etc.) intenzivirali su svoje djelovanje u nastojanju da zabilježe dramatičan trenutak postojanja, pa i po cijenu vlastitog života kao čuveni dubrovački fotograf Pavo Urban koji je snimio fotografiju neposredno prije svoje pogibije. Kao valovi nastali uslijed bačenog kamenčića u jezero, umjetnici su kroz jasan koordinantni sustav održavali stvarnost vitalnom i dostojanstvenom. Konačno, kao i uvijek, ali ovog puta izravno izloženi i ogoljeni do kosti.
I onda se opet zavrtila nemilosrdna životna centrifuga i prepustila zaboravu doba sjajnih radova i autora, unatoč činjenici da su i dalje egzistirali u potisnutom dijelu kolektivne svijesti.
Autori izložbe postavom izložbe podsjećaju na neposredne aktere i svjedoke svog Zeitgeista koji se prešutno tretira kao davno svršeno vrijeme, a kroz perpetualnost i mobilnost postava predstavljaju razmjere i snagu radova nastalih u ratno doba. Ljudi su mladi i sretni na fotografijama, motivi radova nikad slobodniji, život djeluje vječan u smrtonosnim uvjetima. Ipak, nemoguće je previdjeti političku dimenziju same izložbe koja zatvara transpersonalni proces od zanesenjačkog „rata umjetnosti protiv rata“ i poziva na život kojeg simbolizira mandala preko simbolike terora neoustaštva, ideoloških sukoba, idealiziranja komunizma kao doba sreće i mira, a u kojem je umjetnost djelovala inercijom održanja i svela se na dekorativni element i polugu djelovanja političkih elita. Jednako kao što je demistificirala rat kao sredstvo preživljavanja, na koncu se gotovo utopila u viru kojeg je sama izazvala.
OTRGNUTI OD ZABORAVA
Kroz eklektičan, ali lucidan pristup autori izložbe upozoravaju artiste na podložnost prizemnim egzistencijalnim motivima poput služenja ideološkim matricama, slaveći nezamućeno doba stvaralaštva koje je težilo slobodi i bez suviška memorijalnosti, nanovo im otkriva smisao sadržaja koji im nesumnjivo opusno pripada.
I retrospektivni pristup u ovom slučaju nije kompromisna poanta nego inicijalna kapsula svojevrsne implozije nakon eksplozije. Sredovječan muškarac sa smiješkom gleda fotografiju s riječke izložbe iz 1992. godine. Dječak koji je nacrtao svoju obitelj kao galeriju tužnih pajaca, danas je odrastao čovjek. Zaboravljene psovke odjekuju sa zidova. Kao da voda ključa, poruke pozivaju na otpor životu bez života. Pojedini radovi su artistički još uvijek aktualni, poneki ne, ali svakom autoru drago ih je ponovno vidjeti. Neki ljudi su živi, neki ne, dio ih još uvijek djeluje s podjednakom umjetničkom strašću, drugi su potonuli u mračnim egzistencijalnim labirintima. No, svi su ovom izložbom otrgnuti zaboravu i ujedno, sami postali umjetnički motiv. Sadržaj je ostao isti, samo je forma drugačija.
Dirljivi sinkronicitet ih je opet spojio, iako samo imaju zajednički nazivnik. Proces centrifugalnog raspadanja je na trenutak odgođen, život nakon dvadeset godina obnovljen u punoj snazi kao da nije niti protekao.
Smislena slučajnost kao obrazloženje stare, ali i sredstvo nove definicije stvarnosti.