A/R/T 1990 –1991 – 2000 – 2010 – 2020 – 2021

Događanje je dio Rijeka 2020 programa →

Vrhunac radikalnog izložbenog projekta Art / Rat / Tranzicija očekuje nas u subotu 10. listopada u site-specific ambijentu i s novim izborom umjetničkih radova. Izložbom su ubuhvaćeni ključni momenati, segmenati, poetika, medijalizacije i inovativne umjetničke prakse riječke i hrvatske Art scene u posljednjih tridesetak godina. Istog je dana (u 20 sati) zakazano i otvorenje 3. izdanja Bijenala industrijske umjetnosti “Ride Into the Sun – Ravno u Sunce”.

 

29.07. – 5.9. – 10.10. – 15.10.2020.

Usred dramatičnih okolnosti pandemije „coronavirusa“(COVID – 19) i neizbježnih promjena u realizaciji programa Europske prijestolnice kulture – Rijeke godine 2020. (EPK Rijeka 2020), riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) odlučio je realizirati radikalan izložbeni projekt prezentacije ključnih momenata, segmenata, poetika, medijalizacije i inovativnih umjetničkih praksa koje su se prelamale i križale na novijoj i suvremenoj riječkoj Art – sceni u posljednjih tridesetak godina. Šire: od razdoblja umjetničkih anticipacija na prijelazu iz 80-ih u 90-te, obilježenih burnim, nerijetko konfliktnim, kontraverznim, paradoksalnim ili pak alternativnim, supkulturnim, subverzivnim, „kinički“ provokativnim umjetničkim osobnostima i projektima, usmjerenih na kritiku, dekonstrukciju, retro-avangardno preispitivanje i radikalnu interpretaciju svih velikih naracija i ideologija ( povijesnih, političkih, religijskih, etičkih, estetskih, „dobrog ukusa“. Uže: od povijesnih događaja kakvi su bili osamostaljenje Republike Hrvatske, otcjepljenje Republike Slovenije, raspad SFR Jugoslavije, početak rata u Hrvatskoj i u BIH, što se ubrzano dogodilo početkom 90-ih. Što je na ovoj izložbi obilježeno art – referencijama na posljednji, 16. biennale mladih jugoslavenskih umjetnika (Moderna galerija,danas MMSU, Rijeka) ljeta 1991. godine i na rane „ratne“ izložbe (ratni plakati, „DEJA VU – 1941 – 1991“, fotografije, slike, skulpture, ready – mades, dokumentacija izložbi u tom povodu i na tu temu – u organizaciji Moderne galerije i iz fundusa i arhive te riječke ustanove, čiji je sljednik MMSU, odnedavno na specifičnoj novoj lokaciji u H-objektu Ex-Tvornice R. Benčić). Godine koje su prethodile tome razdoblju (80-90) umjetnički su posredovane radovima slikara, akcionista i performera Zlatka Kutnjaka („Pompeanac na putu za 3. maj“), djelom „Drugo bombardiranje“ slovenske skupine Irwin,  te postkonceptualnom, „posthistorijskom“, odnosno „Arte povera“ instalacijom Jusufa Hadžifejzovića („Rijeka depot“), Svena Stilinovića, ali i nekim kasnije izvedenim radovima Brace Dimitrijevića (iz serije „Triptychos Posthistoricus“), podsjećanjem na instalaciju „Interpretacije“ Gorana Štimca (istoimena izložba – instalacija u Modernoj galeriji 1990., te, posebice, „kasnih“ i posljednjeg Biennala mladih ( 14.,15.,16. ) riječkih, hrvatskih i „ex-jugoslavenskih“ umjetnika i umjetnica. Koji su se pokazali i dokazali značajnim protagonistima, pa i pionirima novijih i suvremenih umjetničkih tendencija u nas, u „ex-yu“ zemljama i (ostalom ) inozemstvu. Anticipatorima krize (Tomislav Gotovac, Mladen i Sven Stilinović odnosno Grupa šestorice, Zlatko Kutnjak) posvetili smo posebnu pozornost. Nakon ratrospektiva (Kutnjak, Gotovac aka Lauer) i isticanja Gotovčeva rada („PUN MI JE KURAC“ Tomislav Gotovac) na jednom od zidova H-objekta Ex – Tvornice R. „Benčić“/ MMSU, taj je rad prenesen i prostrt na pod u središtu postava izložbe A/R/T. On sam po sebi izražava i provocira kompleksni splet intenzivnih afektivnih i intelektualnih stanja i pitanja, egzistencijalne, psihološke, društvene i, na koncu, ideologijsko – političke prirode. Ovisno o razumijevanju umjetnikove geste, u kojoj se svekoliki općerašireni i poznati „narodni“ („pučki“) izraz gnjeva/bunta/rezignacije/radikalne dosade, pa i kritike danoga povijesnog trenutka jednom uobičajenom a pregnantnom „vulgarnom“ sintagmom eksplicira.

Postupkom osmišljene dislokacije, sakrivanja/otkrivanja, „migriranja“ djela koja za trajanja izložbe mijenjaju mjesta i  razne „pozicije“ (očišta, vizure) svoje prezentacije u kontekstu koncepcije izložbe radikalizirano je pitanje o temporalnom momentu „prirode“ umjetničkog djela/djelovanja, „postajanje“, procesualnost, „perceptivnost“ djela – ne kao „ergon“ (dovršeno, „stabilno“,“stvar“) već kao „energeia“ koja djeluje, transformira se, u dimenzijama vremena, ne samo prostora „postava“. Primjer za to je konceptualizacija „postava“/prezentacije djela „Plaćam struju“ Nemanje Cvijanovića.

Dramatična dešavanja početkom rata u Hrvatskoj naročito su afektivno naglašena posredstvom izlaganja posljednjih fotografija poginulog protagonista tih događaja iz 1991. – Pave Urbana, te radova niza starijih i mlađih svjedoka tih tragičnih dana, mjeseci i godina u Dubrovniku: od najmlađeg, Jana Tolja, do onih Slavena Tolja, Luke Piplice, Božidara Jurjevića, Marijane Pende, Tine Gverović, Dubravke Lošić, Ane Opalić, Marija Cvjetkovića, Viktora Daldona i inih. Radeći na postavu izložbe, Slaven Tolj je uključio u tu potresnu igru odnosno u narativ niz instalacija s dokumentacijom, publikacijama: časopis „Laus“, knjige, plakati, katalozi, monografije, „firme“ Art radionice Lazareti – Galerije Otok, festivala „Karantena“, instalacije s transparentima – radovima Luke Piplice, s „nabacanim“ muzejskim vitrinama, novinama, zastavama, svekolikim imaginarijem i heraldikom sučeljenih slogana, logo-a, designa i „patterns“ ponašanja, percepcije stvarnosti, društvenih pokreta, trendova, i formiranja mnijenja. S dokumentarnim i umjetničkim fotografijama koje svjedoče o događajima i duljem ratno-poratnom razdoblju „tranzicije“. O društvenim uvjetima nastanka tih i takvih artefakata. I o emotivnoj, egzistencijalnoj strani njihova stvaranja i percepcije. Iskustva smrti bližnjih, gubitka najdražih, ratnih razaranja u Dalmaciji (Dubrovniku ), straha, brige, tjeskobe, apsurda … kolektivne psihoze i „masovnih halucinacija“.

Osebujan segment izložbe čine radovi niza suvremenih riječkih umjetnica i umjetnika koji su do sredine 90-ih, još za ratnih godina, oformili tvrdu jezgru Grupe (Kluba) mladih ( 1995.- 1997.): Badurina, Šikanja, Sorola Staničić, Todorović, Golić, Božić Pišta, Šegota,Stojnić, Maljković, Kulišić, potom Udruge URA, zatim sudionika projekta svog profesora, umjetnika Žarka Violića („Big Violić Art Band“),u ranom poratnom razdoblju, kad je uspostavljena odnosno ojačana umjetnička veza između riječke i dubrovačke art scene.

Kraj stoljeća i početak novog tisućljeća obilježen je početkom djelovanja MMC d.o.o. u Klubu „Palach“ ( Galerija O.K. ), koji već do 2000. godine razvija snažnu i utjecajnu izložbenu, performersku, akcionističku, „artivističku“, medijsku i trans-artističku aktivnost, u suradnji s brojnim domaćim i inozemnim umjetnicama i umjetnicima (često multimedijalno, interdisciplinarno, public-artistički, glazbeno-vizualno-performerski, kazališno i književno višestruko darovitih i usmjerenih). Riječke devedesete odlikuju se i međunarodnom biennalnom djelatnošću u organizaciji Moderne galerije (MMSU, nakon preimenovanja): radovi umjetnica/-ika koji su sudjelovali na Biennalima mladih Europe – Mediterana te nagrađenih autora s Biennala mladih (prvo „jugoslavenskih“ potom, naročito, mediteranskih, internacionalnih ), te značajnim biennalnim, potom triennalnim Međunarodnim izložbama /originalnog/ crteža – koje su se održavale i transformirale sve do sredine 2000-ih. Rane 00-te odlikuje jaka i osebujna festivalska djelatnost (Dani performansa, rock- koncerata, Festival nove umjetnosti / F.of New Art/ – FONA 2003 – 2008, Art festival Goli otok – NHT), u organizaciji MMC-a i u suradnji s MGR – MMSU te postupno, brojnim drugim ustanovama i udrugama, od Art radionice Lazareti – Galerije Otok, Bale-Valle-Festa (2002 – 2004), do LAE- KUC Lamparna (Labin), zagrebačke „Močvare“ i Pogona Jedinstvo (Galerija 90-60-90), splitskog „Ghetto“-a, MKC-a, AAA,NUS-a, HULU-a,Mreže solidarnosti, ljubljanske Galerije „Kapelica“, zagrebačkog „Kontejnera“ i inih.  Tijekom trajanja izložbe, od dana otvorenja 29.srpnja nadalje, prelamanje svih tih A/R/T – zbivanja kroz vizuru više nego „desetgodišnjeg“ djelovanja riječkog MMC d.o.o. zorno je predstavljeno putem premijernog prikazivanja dokumentarnog filma o MMC-ovskom „Palach-u“ i Galeriji OK 1998. – 2008., s naratorima Damirom Čargonjom (direktor), Brankom Cerovcem i Svenom Stilinovićem. Koji također sudjeluju kroz svo to razdoblje, a i kasnije u brojnim artističkim i transartističkim događajima, akcijama i manifestacijama MMC-a i Galerije OK, i kao članovi tima, „nukleusa“,“jezgre“ tog riječkog MMC-„Poduzeća u kulturi“ i pojedinačno, u različitim prigodama i kombinacijama /su-organizacijama, sve do snimanja i dovršetka Bavoljakova dokumentarca o tome 2020-te, simbolično točno na 20 – godišnjicu već legendarnog prvog putovanja na Goli otok (početak akcije/-a Goli otok – Realnost – Entropija – Novi hrvatski turizam).

Postavljanjem riječke, MMSU – verzije instalacije „Nucleart“ (LAE – MMC d.o.o. – „Ghetto“ – ARL) u završnoj fazi izložbe – događanja A/R/T 1990-2021, umjetnik Damir Stojnić akcentuira upravo snažnu i dalekosežnu „interferenciju“ tih „hard-core“ jezgri, „nucleusa“ radikalnih suvremenih umjetničkih praksi, smještenih u nekoliko gradova na „jadranskom“ potezu/krivulji – od Labina i Rijeke do Splita i Dubrovnika. A ta se linija vremenski „proteže“ od godina osnutka Art radionice Lazareti, Labin Art Expressa i KUC Lamparna te nekoliko godina kasnije i MMC-ove Galerije OK u legendarnom, puno starijem riječkom Klubu Palach i splitske Galerije i „Akademije“ Ghetto, smještene u samom srcu Splita.    Na prijelazu iz 90-ih u 00-te razvila se i nova generacija danas međunarodno poznatih artista, od Davida Maljkovića, Nikole Ukića, Damira Stojnića, preko Nemanje Cvijanovića i Igora Eškinje nadalje. ABS, Fokus grupa i ini/-e. Novije generacije, sve do najmlađih, još djece stavljaju jači akcent na „tranziciju“, na aktualni trenutak s mogućom projekcijom na budućnost.

Posljednjih dvadesetak godina razvoja suvremene riječke scene karakterizira snažno „unutrašnje“ i međunarodno umrežavanje, započeto osnutkom i počecima djelovanja Soros – Centra / centara, Instituta Otvoreno društvo, Drugog mora, Attack-a, Clubture, do ovogodišnjih (u stvari, višegodišnjih) aktivnosti u-i-oko EPK Rijeka 2020.  Stoga su autori koncepcije i veoma dinamičnog i naglašeno temporalnog, procesualnog postava ove izložbe – događanja (ravnatelj MMSU-a i art-direktor EPK Rijeke 2020 Slaven Tolj i povjesničar umjetnosti, kustos Branko Cerovac ) odlučili i tu važnu „riječku“ dimenziju ne samo jugoistočno-europske odnosno zapadno-istočno-balkanske suradnje i „interferencije“ prezentirati putem uključivanja brojnih hrvatskih i inozemnih umjetnica i umjetnika u više faza i segmenata tijekom otvorenja i trajanja izložbe, dinamizirane kontinuiranim dešavanjima, metamorfozama i umjetničkim iznenađenjima sve do kraja kolovoza 2020. S dalekosežnom projekcijom na moguću budućnost, na razvoj novopostale Art – situacije „nakon 2020“ ( 2021-2031…etc.).

Site-specifičan koncept postavljanja – prezentacije „skrivenog rada“ (u ambalaži) riječkog aktivista – umjetnika Nemanje Cvijanovića: „Plaćam struju“ – prvo dislociranog „izvan postava“ odnosno zgrade Muzeja, postavljenog na gradilište u dvorištu, unutar kompleksa Ex-Tvornice „Benčić“, a potom, u završnoj fazi izložbe, unesenog, transponiranog u zgradu, provocira splet pitanja o percepciji tog djela unutar/izvan samog postava izložbe. Istodobno s višemjesečnom „trans-estetičkom“ odnosno ideologijsko-političkom javnom diskusijom / debatom o značenju i „intencijama“ nedavno postavljenog Cvijanovićevog rada (poznate „crvene petokrake“) na Riječki neboder.

Moment pobune, bunta, polemike i kritičke rasprave o ne-samo-estetskom značaju i vrednovanju artističkog čina, akcije i samog rada i habitusa umjetnika nužno je prisutan i djelatan na ovoj izložbi – događanju. Od Zlatka Kutnjaka do Nemanje Cvijanovića, Borisa Burića, Ivane Butković, Željka Kranjčevića Wintera, Marija Cvjetkovića… Od Marčela do Tomislava i Petra Brajnovića. Od Svena Stilinovića do Damira Stojnića i njegove instalacije „Nucleart“. Tako da „čak“ ili pogotovo sam „logo“ odnosno „zastava“ sa znakom „EPK Rijeke 2020“ nije unutar postava kao čin propagande nego je također izložen svim mogućim interpretacijama. Sukladno koncepciji izložbe.  Na kojoj su u jukstapoziciji i „elita“ i „underground“, ne samo riječki. Tako je veoma značajno mjesto u postavu, na podu ispred zida s ratnim plakatima, dobila lapidarno – znakovita skulptorsko-letristička instalacija riječkog umjetnika, dizajnera i protagonista rock – „supkulturne“ scene Gorana Nemarnika Gusa: tri velika slova koja se međusobno prožimaju, „prepliću“, probijaju: A-R-T, tako da se mogu čitati u svim kombinacijama,iz različitih kuteva i očišta slagalice, i kao „RAT“ i kao „ART“ i kao „TAR“.

Iz plejade starijih, mlađih i najmlađih suvremenih umjetnica i umjetnika u najavi izložbe, dešavanja i dokumentarnih materijala smo nabrojili  veliki popis umjetnica, umjetnica, skupina, projekata – na koje smo mislili pripremajući se za izložbu u „koronakriznim“ uvjetima! Mnoge s popisa možemo pronaći  bilo u djelima  bilo diskretno, „implicitno“ posredovane „linkovima“ na ready-made tragove višegodišnjeg djelovanja riječke MGR – MMSU te dubrovačke ARL – Galerije Otok, a i riječkog MMC d.o.o. (Zlatko Kutnjak, Zdravko Milić, Jusuf Hadžifejzović, Žarko Violić, Marijan Vejvoda,Vladimir Gudac, Mirko Zrinšćak, Dalibor Laginja, „Rex Solia C.M.I.V. Veprinac“, Sandro Đukić, Damir Babić, Duje Jurić, Sven Stilinović, Željko Jerman, Boris Demur, Zlatko Kopljar, Ksenija Mogin, Marijan Pongrac, Sanja Švrljuga Milić, Mauro Stipanov, Goran Štimac, Marijan Blažina, Igor Rukavina, Senka Baruška, „Labis“, “Petja“,“Trafik“, „Teatar Rubikon“, Emil Hrvatin, Lara Badurina, Jasna Šikanja, Melita Sorola  Staničić, Predrag Todorović, Đanino Božić, Bojan Štokelj, Mirjana Đorđević, Đorđe Jandrić, Rene Rusjan, „Irwin“, „NK“, „V.S.S.D.“, Bojan Gorenc, Ulay, Jan Fabre, Giorgio Morbin, Klas Grdić, „Poet Teatar“, Siniša Majkus, Damir Stojnić, David Maljković, Nikola Ukić, Tomislav Ćurković, Damir Martinović Mrle, Lina Busov, Aleksandra Kostić aka Marija Štrajh, Krešo Mustać, Tajči Čekada, Sanja Lisov, Tanja Golić, Alen Floričić, Predrag Kraljević Kralj („Termiti“), Goran Nemarnik Gus, Krešo Kovačićek, Petar Đakulović, Ivana Butković , Bruno Burić, Matej Knežević, Zoran Todorović, Milica Tomić, Selma Selman, Ivan Kožarić, Marčelo Brajnović, Tomislav Brajnović, Petar Brajnović, Bojan Šumonja, Branka Cvjetičanin, Stanko Pavleski, Srđan Apostolović, Igor Fistrič, Brane Sever, Živko Grozdanić Gera, Željko Kranjčević Winter, Nemanja Cvijanović, Igor Eškinja, Labin Art Express ( Metal Guru ), Zoran Štajdohar Zoff ( „Grč“ ), I. Mišković ( dizajn časopisa „Rival“ ), Emil Hrvatin (Janša Janša), Marino Paliska, Dalibor Martinis, Zvonimir Kamenar Funči, Željko Kipke, Vesna Rožman, Damir Fabijanić, Kata Mijatović, Zoran Pavelić, Darko Šimičić, Marko Ercegović, Ivan Šeremet, Marijan Molnar, Vlatko Vincek, Zlatan Dumanić, Darko Bavoljak, Edo Murtić, Boris Ljubičić, Boris Bućan, Boris Cvjetanović, Goran Fruk, Stanko Abadžić, Rino Gropuzzo, Refik Fiko Saliji, Gildo Bavčević, Toni Meštrović, Darko Fritz, Studio Imitacije Života, Jabba International, Boris Šincek, Neli Ružić, Ilija Šoškić, Pavo Urban, D. Bartol Indoš, Ivona Vlašić, Iva Kovač, Šejla Kramerić, Paško Burđelez,Mario Cvjetković, Ben, Zvonimir Bakotin, Marin Zorić Zorge … Te dizajneri /-ice plakata, časopisa, kataloga, monografija, knjiga i razni arhivski materijali, fotografije, video dokumentacija,pa i nepreglednost hemeroteke, novinskih isječaka, objavljenih i neobjavljenih tekstova! ).

Značajan utjecaj na početke i razvoj suvremene riječke kazališne, performerske, vizualne, multimedijske i teatrologijske misli, poetike, metodologije, prakse i – općenito – Art scene koji su od kasnih 80-ih do danas imali i imaju sve više jedan Ulay i jedan Jan Fabre također je istaknut putem naročite prezentacije njihova djela, riječi i prisutnosti (u Rijeci i Dubrovniku) u site-specific postavu u paleoindustrijskom potkrovlju „PIK“-ova dijela MMSU-a – u komunikaciji s cjelinom muzejskog kompleksa u Ex-Tvornici „Benčić“.

Posebna pozornost posvećena je dijalektici geneze i odnosa tradicije i suvremenosti, dominantne i alternativne umjetničke prakse, „nezadrživog progresa“ i „nezadrživog regresa“ u kontekstu međusobno suprotstavljenih socijalnih, političkih,civilizacijskih,umjetničkih previranja, diferencijacije i „dijalektike“ ( u značenju adornovsko-horkheimerovske „dijalektike prosvjetiteljstva“); kulture – subkulture, industrije i kulturnih industrija, politike-i-turizma (primjeri iz prošlog i nedavno započetog stoljeć ) te neosporne suvremenosti riječke glazbene scene 80-ih/90-ih, u prožimanju i interakciji s art performerima, suvremenom plesnom scenom od kraja 80-ih nadalje, vizualnim i medijskim umjetnicima i suvremenim kazalištem. Cilj ovog projekta MMSU jeste prepoznati ovu Art – scenu „na fronti vremena“. Uputiti na kritičke potencijale „estetike šutnje“ i na vrijednost „stilova radikalne volje“ (Susan Sontag) u procesu promjene društvenih – kulturnih – umjetničkih paradigmi 1990 – 2020. K tome, ukazati na potrebu ispitivanja/preispitivanja društvenog, kulturnog, umjetničgog značaja komunikacije između raznolikih, urazličenih „A/R/T“-scena u hrvatskim gradovima poput Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke, Osijeka, Slavonskog Broda, Siska i Zagreba. Kroz cijeli domovinsko-ratni i poratno – tranzicijski period.

VAŽNO!
Posjetitelje i sudionike molimo za strpljenje prilikom upisivanja na evidencijske liste na ulazima u izdvojene izložbene prostore Muzeja.

Najavljeno događanje organizirano je uz poštivanje svih preporuka HZJZ-a za sprječavanje zaraze bolešću COVID-19. Radi zaštite vlastitog zdravlja i zdravlja svojih najmilijih, svi se sudionici i posjetitelji pozivaju na poštivanje preporuka: pojačanu osobnu higijenu, fizičku udaljenost te OBVEZNO nošenje zaštitnih maski za lice, s obzirom da se radi o zatvorenom prostoru.