Karmen Ratković: Politički mainstream iskoristio je tzv. politike identiteta

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Čitajte kako povjesničarka umjetnosti i aktivistkinja Karmen Ratković doživljava devedesete, kroz kakvu prizmu razmatra politike identiteta te zašto drži da je “uzajamnost jedini put koji vodi ka ukidanju posredovanja”.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

Sam početak devedesetih meni je bio u znaku one nade koju su hranile brojne civilne inicijative još krajem osamdesetih, kada se raspadao jedan autoritarni poredak. Na obzoru se nazirao jedan prostor slobode i stvaralaštva, i umjetničkog i društvenog. A ono do čega smo došli bio je rat – devedesete sam doživjela temeljno kao ratno vrijeme i vrijeme najbrutalnijeg nacionalističkog sukoba. Priključila sam se mirovnom pokretu, gdje je nas nekolicina građana i građanki usred rata htjela znati što činiti i kako se ponašati kako bismo bili spremni graditi mir, odnosno – raditi na uspostavljanju vladavine prava, na zaštiti i promicanju ljudskih prava, na stvaranju medijskih sloboda, na pomirenju i uspostavljanju međuetničkog dijaloga i na osudi svih ratnih zločina.

Taj proces danas jedva da je započeo, i još nije ni približno gotov. I sada mi se čini da je to dijelom i zato što je sam politički mainstream prihvatio odnosno iskoristio tzv. politike identiteta.

Pristup ograničenih zahtjeva i politička potreba za kategorizacijom, koji su u temelju svake politike identiteta – dovode nas do toga da ljude vrjednujemo u pogledu njihove pripadnosti različitim grupama, pogotovo onim manjinskim kao što su ‘Srbi’, ‘Romi’, ‘žene’, ‘homoseksualci i lezbijke’, i tako dalje. U mojem iskustvu, u većini slučajeva se pokazuje da je politika identiteta poseban oblik lažnog suprotstavljanja društvenoj represiji, u kojem se oni koji su ugnjeteni identificiraju s određenom društvenom skupinom, čime se njihovo ugnjetavanje u našoj društvenoj stvarnosti samo pojačava. Jedino kao pripadnici takvih društvenih grupa ti su ljudi korisni kao sredstvo u političkim manevrima, jer na taj način preuzimaju ulogu grupa za pritisak i blokova moći unutar demokratskog okvira. Iza tih poziva mogu se u mnogome pronaći manipulativne ideologije kolektivnog identiteta, kolektivne odgovornosti i kolektivne krivice.

Zato se i priklanjam ovom Baudrillardovom stavu: „… likvidaciju čitave sadašnje strukture, svih njezinih funkcionalnih i tehničkih elemenata, koji u svemu odražavaju postojeći društveni oblik. To bi, u krajnjoj liniji, trebalo i moralo voditi ka ukidanju samog koncepta posrednika: neposredno razmijenjene riječi, uzajamna i simbolična razmjena, negiraju samu ideju i funkciju medija… Zato je uzajamnost jedini put koji vodi ka ukidanju posredovanja.“ [Jean Baudrillard, Pour une critique de l’economie politique du signe, Paris, Gallimard, 1972, str. 24.]”

Foto: Moja Rijeka, Predavanje o ekofeminizmu (Mali salon, travanj 2019.)