Gordan Bosanac: Završetak oporavka od 90-ih

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Aktivist za ljudska prava, Gordan Bosanac, komentira odnos 90-ih i aktualnih društvenih problema i prisjeća se vlastitih očekivanja nakon pada Berlinskog zida.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme?

Današnje vrijeme vidim kao završetak  “oporavka od 90-ih”. Promjene koje su se desile u 90-ima vidim primarno kao promjene koje su išle na štetu ljudi i zajednice – od nasilnog gubitka ljudskih života, raseljavanja, ekonomske devastacije društva, guranja privatnih nad javnim interesima, nedemokratskih praksi, militarizaciju zemlje. Aktualno je da smo se od svega toga morali oporavljati zadnjih 20 godina. Moj je osjećaj da je oporavak sada pri kraju. Problemi ostaju, ali njih se više ne stavlja u korelaciju s 90-ima što donekle ima i smisla jer je nekonstruktivno uvijek kriviti jedno desetljeće za sve probleme današnjice. Zanimljivo mi je ipak kako se narativ o 90-ima lako sažima u rečenice “borbe za slobodu”, “osjećaja zajedništva” i “povijesnu ulogu prvog hrvatskog predsjednika”. To su česte reference koje čujemo u javnom prostoru. Sudski procesi za gospodarski kriminal su pali u zastaru, procesi za ratne zločine dovedeni su do apsurda na sramotu pravosuđa. Vrijeme je isteklo. Sada nam je preostalo o tom vremenu pisati povijesne knjige i reflektirati ga kroz umjetničke poduhvate kao što je ova izložba.

Ali ne smijemo zaboraviti da su u 90-ima prave promjene rasle na marginama – u civilnom društvu, nezavisnoj kulturi i rijetkim nezavisnim medijima. Ti “džepovi otpora” bili su važni mnogima i zalagali su se za vrijednosti koje smo počeli promovirati nakon 90-ih. Mislim da je ta margina 90-ih bila garancija kakve takve tranzicije prema današnjem vremenu.

Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile?

Moja sjećanja za početak 90-ih vežu se za osjećaj nastavka širenja prostora slobode. To je naravno povezano i s mojim tadašnjim godinama – bio sam 17 godina star. Sjećam se koncerta Davida Bowieja na rasprodanom stadionu u Zagrebu, vlastitog angažmana kroz kazalište Montažstroj, mini festivala gay filma u tadašnjem kinu August Cesarec. Očekivanja su mi bila da nastavimo tako živjeti, putovati nakon pada Berlinskog zida i početka jačanja EU integracija. Sve je to naglo prekinuto. Nasilje je postalo dominantna podloga za stvaranje društvene klime. Probudio se destruktivni nacionalizam, slobode su se naglo počele ograničavati, putovati je bilo gotovo nemoguće – za svuda je trebala viza, ljudi oko nas su počeli odlaziti ili nestajati. Desile su se promjene na gore.

foto: Karlo Čargonja – Nebojša Šerić Šoba, Predsjednička limuzina, 2020.