Darko Šimičić: Država i dalje spava svoje domovinske snove

3.12.2021. u 18.56h

Intervjui povodom izložbe 90e: Ožiljci obuhvaćaju kratke razgovore s kolegama, sudionicima izložbe, novinarima i aktivistima. Govore o promjenama 90-ih godina i njihovom utjecaju danas. Darko Šimičić, kustos i voditelj Instituta Tomislav Gotovac, objašnjava zašto su radovi Slavena Tolja najsnažnije obilježili njegovo sjećanje na umjetnost 90-ih i koja su se dva procesa istovremeno događala na kulturno-umjetničkoj sceni toga vremena.

Kojeg se umjetničkog rada ili izložbe osobito sjećate iz devedesetih i zašto?

Kad god se prisjetim tog doba uvijek prvo pomislima na radove Slavena Tolja. Zapazio sam njegov rad od samog početka u drugoj polovici osamdesetih, volio sam neobičnu kombinaciju poetičnost i odlučne snage kojom je tako superiorno baratao. On je jedan od autora koji su u kompliciranoj vezi s gradom u kojem žive, što mi je bila dodatna zanimljivost. Ta veza je ponekad nježna, ponekad frenetična, nekad opasna, nikad jednoznačna. Neću govoriti o jednom Slavenovom radu zato što on nije umjetnik od jednog rada, svaki njegov rad otvara vezu s prethodnim i gradi put prema budućem. Evo nekoliko radova koji su me snažno dojmili. Prekinuta igra (1993.) je naizgled banalno bilježenje jedne situacije, dječje igre koja su oduvijek dešavala na prostoru pokraj dubrovačke katedrale. No odsutnost djece i zamrznuta prostorna situacija moćno ukazuju na strah, tjeskobu i opasno življenje u Dubrovniku tih ratnih godina. Hrana za preživljavanje (1993.), performans izveden zajedno s tadašnjom suprugom Marijom Grazio, je fantastičan rad koji progovara o okrutnosti tadašnje svakodnevice, blokadi Dubrovnika i Sarajeva, cinizmu zapadnih sila koje se jednostavno gube u poimanju ratne stvarnosti. U ovom radu ljubav i eros ujedinjeni su protiv rata i gladi. U očekivanju Willy Brandta (1997.) je autodestruktivni performans koji povezuje balkanske sudbine i toksičnu muškost, no ipak ostavlja neku nadu u neke nove ljude koji će možda u budućnosti osigurati uvjete za dijalog. Posebno pamtim jedan rad, nisam siguran kako se zove i rjeđe se spominje u njegovom opusu. Bio je izložen 1999. godine u Klubu Otok u Dubrovniku. Galerija je bila pretvorena u kino-dvoranu, s redovima  drvenih kino stolaca i uključenim starim filmskim projektorom čiji je mehanički zvuk dominirao prostorom. Sve je bilo nalik na pravo kino u manjem mjestu u trenutku neposredno prije početka kino predstave, neposredno prije početka čarolije pokretnih slika. No redovi stolica bili su zbijeni, među njima je bilo tako malo prostora da se nije moglo prolaziti, niti su se sjedalice mogle otvoriti. Projektor koji je radio bio je bez filma, radio je u prazno. Kvadrat svjetla na zidu nije proizvodio nikakvu čaroliju.  Dojmio me taj rad koji je tako tjeskobno progovarao o osjećaju tjeskobe i napuštenosti, praznog i uzaludnog hoda, premda se izvana čini kao da je sve u najboljem redu. Slavenovi radovi su vrhunska djela, najbolji prikaz duha vremena devedesetih. I još mnogo više.

Koje promjene iz devedesetih vidite kao aktualne za današnje vrijeme? Koje ste pozitivne promjene očekivali u devedesetima u kulturi i društvu i jesu li se one dogodile ?

U devedesetim godinama dešavala se paralelno dva suprotstavljena procesa. Nova država se svim silama nastojala legitimirati nekom provincijalnom i otužnom varijantom ekskluzivne domovinske umjetnosti, na sreću poprilično bezuspješno. Istovremeno, zahvaljujući nekim pojedincima i nekolicini nevladinih organizacija uspio se održati vitalni dio lokalne eksperimentalne umjetničke prakse i formirana je neovisna scena. Devedesetih započinje proces internacionalne prezentacije nekih ključnih aktera radikalne umjetničke prakse, a to je još važnije kad znamo da je to izvedeno bez pomoći lokalnih kulturnih institucija ili državne potpore. Sada imamo situaciju da je popriličan broj umjetnica i umjetnika stalno prisutan na međunarodnoj sceni i to je po meni ta dragocjena promjena koja se dešavala od devedesetih do danas, prvenstveno zahvaljujući pojedincima i neovisnoj sceni. Država i dalje spava svoje domovinske snove.

 

Foto: Karlo Čargonja – Slaven Tolj, Bez naslova, 1992.