Bojan Šumonja, Postojanost slikanja / Retrospektiva

Izložba pulskog umjetnika Bojana Šumonje pod nazivom Postojanost slikanja / Retrospektiva obuhvaća četvrt stoljeća intenzivna slikarskog stvaralaštva.

 

Premda po naobrazbi akademski kipar (diplomirao je kiparstvo na Accademia dell’ Belle Arti u Veneciji 1984. godine) Šumonja se već tijekom studija opredjeljuje za slikarski poziv, pa će se skulptura u njegovom opusu pojavljivati uglavnom rijetko i sporadično, skicozno ili kao projekt – maketa. Slično je i s drugim medijima kojima se povremeno bavio (instalacija, video, hologrami), pa premda su rezultati impresivni, Šumonju se prvenstveno percipira i tumači kao slikara, što on cijelim svojim bićem i jest. Možda se u njega slikarski gen aktivirao tek na Akademiji pod utjecajem burnog slikarskog povratka koji se desio upravo u gradu na lagunama 1980. godine, kada je Bonito Oliva na Biennalu predstavio slikare Transavangarde. Ako je Bojan Akademiju upisao u vrijeme kraja modernističkog ikonoklazma, diplomirao je one godine kada je drugi veliki talijanski kritičar, Maurizio Calvesi na 41. izdanju iste manifestacije, predstavio slikare Anakronizma izložbom znakovita naziva Arte allo spechio (Umjetnost u zrcalu), u kojem govori o umjetnosti što  reflektira sebe samu, gledajući u vlastitu prošlost te citirajući i reinterpretirajući remek-djela antičkih, renesansnih i modernih umjetnika.

Nakon umjetničkog formiranja Šumonja u devedesetim godinama proteklog stoljeća stasa u potpunosti zrelog i iskusnog umjetnika naglašene manirističke vokacije koji se referira prvenstveno na iskustva anakronizma, ali i novog njemačkog ekspresionizma učinivši začudan postmodernistički spoj antike, renesanse, baroka, klasicizma, moderne i nove ekspresije. Ako bi se govorilo o imenima iz povijesti umjetnosti ili Šumonjinih suvremenika onda su to svakako, osim  univerzalnog poimanja antičke plastike, Massacio, Holbein, Velázquez, Ingres, Goya, Blake, Manet i Picasso ili Omar Galliani, Jörg Immendorf, Anselm Kiefer i A.R. Penck. Doista impozantna lista koja dakako nije nasumce izabrana pošto njene protagoniste povezuje sličan koncept koji je u ikonografskom smislu baziran na enigmi i mistici, a u slikarskom na akcentiranju svjetla i tonskom koloritu, što je Bojanovom umjetničkom duhu izuzetno blisko. U radovima što slijede sve više do izražaja dolazi autorova razigrana mašta inicirana njegovim interesom za mitsko i fantastično. Ta prepoznatljiva autorova ikonografija sada je obogaćena s vidljivim biljezima suvremene pop kulture, prvenstveno stripa i filma, ali i slikarstva Francisca Goye i Williama Blakea. Onirični elementi gradbeni su i prepoznatljivi dio Šumonjina slikarstva, te ne čudi da u skladu s anakronističkim promišljanjem poseže za Blakeom i Goyom. U slikama nastalim devedesetih godina do punog izražaja dolazi postmodernistička Šumonjina vokacija koju ostvaruje smionim i bezobrazno hrabrim spajanjem različitih povijesnih reminiscencija, tradicije i suvremenosti, a sve to vješto i s lakoćom oblači plaštom mitoloških snoviđenja.

Krajem 2000. godina Šumonja započinje svoj, do sada, najpoznatiji ciklus Ovce. Velike kompozicije prikazuju stada ovaca koje stisnute u pejzažu, međusobno isprepletene pokazuju svoju nemoć i lakovjerje. Poznat kao autor koji se u svom dosadašnjem opusu nije obazirao na političke i sociološke analize u ovom ciklusu metaforički progovara i o tome. Slično će biti i s njegovim video i hologramskim radovima, te najnovijim slikama koje prikazuju nebrigu i zlostavljanje djece te usamljene individualce koji nadljudskim naporima žele savladati naizgled nepremostive prepreke koje im postavljaju zakoni i ponašanje društva u kojem žive. Ne napuštajući svoj rafinirani slikarski izraz, Šumonja sada nenametljivo progovara o našem vremenu u kojem je svaka individualnost postala nepoželjnom jer primarni je cilj izjednačiti jedinke i pretvoriti ih u poslušno stado koje će u svakom detalju svog života ovisiti od milosti korporacijskih ili državnih vlasti.

Iz teksta Mladena Lučića

Foto:

Ovce IV, 2006.

Self Portrait, 2015.

The Unconditional Love, 1999.