Velid Đekić, Rockersko bombardiranje dizajnerskog živca a la Stipanović
Malo je falilo, mogao sam ozbiljno promašiti. Izvorišta dizajnerske priče Mladena Stipanovića mogao sam pokušati napipati na adresama raznih oblikovateljskih faca, poput Storma Thorgersona, Petera Blakea, Raya Lowryja, Petera Savillea, Olivera Vaughana ili Chrisa Bigga – znate već onu arhetipsku, naivnu, plemenitu, a beskrajno važnu situaciju, ono zrno iz kojega sve niče, situaciju kada dečkić zuri u izlog prodavaonice CD-ova s omotom iz studija dizajnerske zvijezde, a u glavi mu zaiskri: i ja ću tako raditi, jednoga dana stajat će tu i moj omot – ali bio bi to moj krivi korak.
I učinio bih ga da me sam Stipanović nije autobiografskim podatkom priveo pravom putu.
Za sve je kriv Grad, riječki rock-bend, a ne tamo neki dizajnerski mag. Naravno da je Mladen rano upijao očima dizajnerski poticajne momente i naravno da je njegov dizajnerski nerv morao reagirati na vizualne okidače u okruženju, ali… Ali ključna stvar nije se dogodila u oku, nikakvo „bombardiranje očnog živca“, ključna stvar eksplodirala je u uhu, jer nakon baš te eksplozije njegov svemir više nije bio isti.
Kazeta s demo snimkama mladog benda nudila je upravo ono što je momku trebalo. Iz tutnjave gitarističke momčadi eruptirala je igra bez kalkulatora, prezir prema kompromisu, obračun sa svakom zadrškom, u jednu riječ rockerska strast prema gaženju granica i dogodio se mitski čudotovoran doticaj dva prsta sa svoda Sikstine. Podcrtan gitarskim rifom, dakako. Želja za dizajnerskim pakiranjem kazete kao dio priče o susretu s članovima Grada, to godinama neostvareno, bolno mjesto u osobnom radnom životopisu, bit će da je negdje ispod svega skrivala želju za pridruživanjem bendu, naravno na svoj način. Uzeti udjel u rječniku „gradske“ ekipe, iskazati žestoko odsvirane note ekvivalentom u žestoko postavljenom vizualu, je li moglo biti poticajnijeg izazova duši zvanoj dizajner u nastajanju Mladen Stipanović?
Sve što je uslijedilo pokazalo se samo vizualnim energetskim produžetkom te početne situacije, koja je u očima ovdašnjega rock-općinstva poprimila oblik kontinuirane proizvodnje dizajnerskih rock-papira za izvođače s riječke scene. Mislim na omote za En Face, Eni, Gipss, Moskvu, Marija Furku, Blagdan Band, Fit, Grč, Anta, Morso, Unlogic Skill, Let 2, Strašne Riječane, Mrleta & Ivane Sky, Gerilu, Vavu etc. Konac djelo resi u obliku rada za kolektiv Leta 3, s dizajnerskim ekstatičnim vrhuncom na izdanju Živa p#*&a, što je u određenom smislu očekivan događaj, sa svim P#*&inim kutijama na otvaranje i gaćama na zatvaranje, čokoladama na grickanje i perjem na…, što li već. Letovskim rječnikom kazano, rad sladak kao duša, topi se u očima.
Legitiman dio istovrsne priče je Stipanovićevo oblikovanje plakata za sve te strašne rockerske Riječanke i Riječane, plakata za najavljivanje programa Palacha, Točke, Sterea, Hartere, Svid radija, Gradine, nekoliko Ri rockova.
Pitanje zašto se Stipanović nastavlja baviti riječkim rock-papirima i nakon toliko vremena (2019. bit će tomu ravno 30 ljeta), bome i zašto to radi baš tako kako radi, ima jednostavan odgovor – Mladen Stipanović sve to čini zato što je jednom davno znao odabrati pravu stranu. Iz njega i dan-danas maše onaj isti dečkić koji stoji pred izlogom prodavaonice glazbenih izdanja, začaran i svojeglav. Treba li reći, samo će slijepac tražiti bolje vjerodajnice za ono čime se bavi.
Stipanović se bavi gradskim rock-papirima ujedno zato što svjesno ili intuitivno zna kako u priči kojoj je dijelom nije sam, kako su s njime u istom rovu svi ostali akteri riječke rock-scene, kao taoci iste začaranosti. Ona nije uvijek dizajnerska, niti je uvijek sviračka ili vokalna, ali je načinjena od iste pomaknute DNK mutacije, koja jedna drugu prepoznaju nepogrešivo, hrleći si u susret i nastavljajući u tko zna kojoj kombinaciji zajedno dalje.
Nema tu lijeka, niti ga treba.