2. Bijenale industrijske umjetnosti: Na leđima palih divova

Na leđima palih divova

Kopaj! Crna kokoš se spušta

sto metara u podzemlje i slaba svjetlost

što sa kapljičaste volte visi

priča da zrak na mjestu nestaje.

Kopaj neumorni radniče!

Otmjen grad

želi svjetlost u svjetiljkama

da visoka modra toplina kruži oholim ložištima.

Ponizno se pokloni pred činjenicom: mineral

što čeka te dolje, dolje, iz žile u žilu

imenuje se – Gore Ekselencija kapital –

i pred njim jedva te razaznaje. (1)

Giuseppina Martinuzzi

Bijenale industrijske umjetnosti pokrenuo je 2014. Labin Art Express XXI sa željom revitaliziraju bivše rudnike na području Labina i okolice (zatvorene 1988. godine), posljednjih desetljeća obilježenog odumiranjem industrije i rastućom ovisnosti o turizmu, kao i tzv. širenjem turističke ponude koja oblikuje, preoblikuje i monetizira narative autentičnosti za globalnu turističku publiku. Bijenale kao izložbeni format upisan u novu ekonomiju znanja, koja kulturne specifičnosti prevodi u jezik ekonomije, polazište je projekta koji nastoji razviti suživot s okolnostima u kojima je umjetnost prije svega dio turističke po- nude. Osim nemesisu turizma, u svom drugom izdanju bijenale se prilagođava i trenutnoj konjunkturi kulturne produkcije, određenoj projektom Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, te se osim u Labinu, istodobno održava u Puli, Raši, Rijeci i Vodnjanu. To geografsko (i organizacijsko, i konceptualno) širenje stvara novu relacijsku mapu koja se ne poklapa s administrativnim granicama regija i županija, nego prati povijesno sedimentirana kretanja i ispreplitanja ljudskih aktera i prirodnih resursa. Regionalne specifičnosti tako se situiraju u globalnu mapu svijeta koju ne određuje samo projekt suvremene ekonomske globalizacije — kao što je ni povijesno nisu određivale samo smjene carstva i političkih projekata — već i vizija internacionalizma i zajedničke budućnosti svijeta.

Bijenale polazi od istarskog poluotoka kao regije i simbolike peninsule čije izvorno značenje — “gotovo otok” — markira geografsku i povijesnu specifičnost Istre kao mjesta koje se nalazi na razmeđi imperija, istodobno izoliranog i umreženog, nalik na “kontinent u malom”. Koncept bijenala upisuje se na pozadini dugih povijesnih trajanja i smjena različitih epoha koje su oblikovale društveni i kulturni pejzaž regije: od grčkog i rimskog carstva, venecijanske, austro-ugarske, francuske i talijanske vlasti, do povijesti socijalizma i još jedne recentne epohe dugog, gotovo beskrajnog trajanja — razdoblja tzv. tranzicije.

Realizirajući se kao suradnički projekt L. A. E. XXI, MMSU-a Rijeka i Arheološkog muzeja Istre, drugo izdanje bijenala zrakasto se proširilo iz svog epicentra, rudarskog grada Labina, po različitim lokalitetima Istre i Primorja. Bogata rudama i mineralima, osobito ugljenom, regija bilježi dugu povijest ekstrakcije prirodnih tvari namijenjenih industrijskom pogonu na fosilna goriva, ubrzani ekonomski rast i eksploataciju radne snage. Ekstrakcija ugljena nataloženog u unutrašnjosti Istre unazad nekoliko stoljeća pokretala je ekspanziju kapitala, kolonijalna i ratna osvajanja, preradu sirovih materijala poput metala i šećera koji su stizali iz kolonija, podupirala ratnu industriju fašizma, sudjelovala u socijalističkoj izgradnji. Mnogi prostori u kojima se odvija bijenale vezani su za povijest industrijalizacije regije. KUC Lamparna i Gradska knjižnica Labin nastali su prenamjenom infrastrukture jednog od ugljenokopa labinske regije zatvorenog 1988. Napušteno kino i industrijska po- strojenja u kojima se odvija dio programa nalaze se u obližnjoj Raši, najmlađem istarskom gradu sagrađenom 1937. u samo 547 dana u sklopu città di fondazione, Mussolinijevog programa izgradnje novih gradova koji otjelotvoruju fašističke vizije novog urbaniteta i društvenosti. I zgrada Muzeja Moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, otvorena 2017., prati ritmove industrijalizacije u regiji: sagrađena je kao austro-ugarska rafinerija šećera, potom pretvorena u tvornicu za preradu duhana te nakon Drugog svjetskog rata u postrojenje za preradu metala Rikard Benčić, nazvanu po riječkom antifašističkom ilegalcu strijeljanom u Drugom svjetskom ratu.

Uz lokalitete vezane za industriju, bijenale se odvija u prominentnim antičkim lokalitetima — Augustovom hramu i Galeriji Amfiteatar u sklopu Arene u Puli, najvećem istarskom gradu u kojem su se smjenjivale rimska, bizantska, austro-ugarska i talijanska vladavina i tijekom kojih je Pula bila “nebrojeno puta osvajana, darivana drugima,više objekt nego subjekt” (2). Jedna od lokacija u Puli je i 2017. godine otvoren prostor SENSE — Centar za tranzicijsku pravdu, koji je udomio arhiv s audiovizualnim materijalima o radu Haškog tribunala, suda za ratne zločine počinjene devedesetih na području bivše Jugoslavije (3). Dio bijenala bit će predstavljen i u Apoteci — prostoru za suvremenu umjetnost, koja se nalazi u nekadašnjoj ljekarni u Vodnjanu, jednom od većih gradova koji se razvio u blizini Pule i koji je iskoristio prednosti svog “zdravog zraka” u izbjegavanju valova epidemije kuge koji su zahvaćali močvarno područje Pule, te se uzdizao kao utočište od bolesti i trgovinsko mjesto.

Bijenale se temelji na pričama, urbanim legendama i povijesnim epizodama: od kratkotrajne i kaotične protofašističke alijanse avangardne umjetnosti i politike pod vodstvom pjesnika Gabriela D’Annunzija, koji je sa skupinom vojnika, umjetnika i avanturista, 1919.-20. nakratko okupirao Rijeku, a čiji je neuspjeh ipak označio početak talijanske vladavine koja je smijenila Austro-Ugarsku i koja je trajala do kapitulacije Kraljevine Italije 1943., do regije koja je postala jedno od najranijih poprišta Hladnog rata u Evropi i poslije- ratnog traumatičnog iseljavanja većinskog talijanskog stanovništva iz Pule; od prve evropske antifašističke pobune u Labinu, do Istre kao relativnog utočišta etnički i politički ‘nepodobnih’ 1990-ih. Bijenale markira ove poveznice dugog trajanja i ukotvljujuje ih u sadašnjost obilježenu rastućom ovisnošću o turizmu i ekološkom krizom, u kojoj poslovična ‘tolerancija’ ovih prostora ustupa mjesto populističkim političkim polarizacijama. Uključivanjem u izložbu postojećih povijesnih i kulturnih lokacija kao što su antički spomenici, industrijske, upravne i sakralne zgrade i njihovi detalji ili antifašistički i drugi spomenici, te uklapanjem dijelova postojećih zbirki iz Arheološkog muzeja u Puli, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i Narodnog muzeja Labin u itinerar bijenala, ta se ekspanzija nastavlja bez ambicije otkrivanja još ‘neviđenog’, već prisvajanjima skreće s glavnih linija kako bi se razgrnuli povijesni slojevi i rascjepkane niti priča o gradovima i regiji iznova zaplele.

Naslov bijenala Na leđima palih divova nadovezuje se na izvorno značenje ove fraze o nužnosti oslanjanja na ranija dostignuća kako bi se stekli novi uvidi i znanja. Istodobno, naslov se referira i na osjećaj nestanka horizonta budućnosti u vremenu u kojem se nekadašnji koncept društvene transformacije pretvorio u “status quo zadržavanja postojećih društvenih odnosa i trajnog business-as-usuala, učinivši veće demokratske zahvate u ekonomi- ju nezamislivima, a sve veću ekstrakciju vrijednosti kroz profit, privatizaciju i financijalizaciju prioritetnima (4).

Naslov Na leđima palih divova referira se i na danas žive istarske legende i folklorne predaje. To je, primjerice, poznata legenda o posljednjem motovunskom divu Velom Joži, simbolu istarskog otpora, koju je literarno obradio Vladimir Nazor (1908.) i u čijoj je priči sažeta i sudbina mnogih pobuna: nakon što je upoznao nepravde i nejednakosti svijeta, revolucionarnim osvješćivanjem div-rob poveo je klasnu i radničku borbu protiv ugnjetavanja, koja propada uslijed nesloge i razjedinjenosti — divovi su poraženi unatoč njihovoj golemoj snazi. Veli Jože dao je ime i nekada najsnažnijoj a danas uništenoj plovnoj dizalici na Jadranu, a danas kad je sudbina pulskog brodogradilišta Uljanik neizvjesna, podatak da je svojedobno upravo plovna dizalica Veli Jože izvukla nasukani brod Uljanik iz Perzijskog zaljeva rezonira nelagodnim podudarnostima između pada divova i gubitaka radničkih prava i resursa.

Mentalna slika koju evociraju divovi isprepliće se s različitim asocijacijama kako bi se pokrenulo stvaranje novih narativa na ruševinama onih postojećih. Interes za ono marginalizirano i potisnuto veže se na povijesne i suvremene priče, nadopunjuje ih te im ponekad i proturječi. Indikativno je da u većini jezika ne postoji naziv za diva ženskog roda. U Nazorovoj pripovijesti žene su potpuno izostavljene te ostaje nejasno kako se divovi uopće rađaju i dolaze na svijet. Androcentristički ton sadržan u naslovu u odnosu s dominantnim maskulinim identitetom toposa rudnika, industrije i rada (5), bijenale rastače nizom heterogenih subjektiviteta feminističkog predznaka, poput nasljeđa pjesnikinje Giuseppine Martinuzzi (1844. – 1925.), koja se borila protiv nejednakosti i sudjelovala u pobuni rudara i uspostavi Labinske republike 1921. godine. Povijest radničkih štrajkova prije i nakon rata u labinskoj regiji integralni je dio šire povijesti reprodukcije kapitala kroz tešku industriju tadašnjih mogućnosti radnika da neposredno utječu na proizvodnju, što je prelaskom na naftu i nove načine protoka i kontrole energenata dokinuto (6).

Bijenale uključuje i istarski fantastični imaginarij u kojem je identifikacija Istre kao magične zemlje (Terra Magica) temelj za propitivanje normalizacijskih učinaka i društvene uvjetovanosti koncepata magičnog, prirode i povijesti. Istodobno, pojam magičnog se shvaća ozbiljno i polazište je za stvaranje kontra-narativa mistifikaciji Istre kao “mjestu tajni koje proizlaze iz njene unutrašnjosti”, a koje odražava rastuća eksploatacija “specifičnosti” regije.

Pripovijedanje, povijest, poezija, turizam, magično mišljenje, pobuna, kolonijalne implikacije industrijske proizvodnje, marginalizirani identiteti, etnička čišćenja, ekstraktivizam, podzemlje, šećer, fosilna goriva, ruine, ostaci, zbirke — neki su od ključnih pojmova koji proizlaze iz lokalnog konteksta. U dosluhu s njima, više od dvadeset domaćih i međunarodnih suvremenih umjetnika i umjetnica izlaže svoje radove, od kojih su mnogi nove produkcije i vezani su za lokalni kontekst. Bijenale uključuje i postojeće lokalitete, spomenike i druge tragove prošlih vremena koji ravnopravno sudjeluju u izložbenoj strukturi. Polifonijom umjetničkih glasova bijenale pokušava lokalni kontekst predstaviti kao veći i širi od sebe samog, te nastoji razotkriti ‘ideološki’ višak koji (srećom) postoji u svakoj specifičnoj lokaciji i koji ga povezuje s drugim lokacijama i drugim borbama koje svuda po svijetu nastoje sačuvati mogućnost utopijskog promišljanja budućnosti.

Činjenica da se bijenale odvija ljeti, u jeku turističke sezone, i da uzima turizam kao svoju kulisu ne označava želju privlačenja imaginarne nove publike — u stvarnosti mahom ravnodušne gomile zadihanih ljudi koji ni ne znaju gdje su ali uporno baš ovdje traže svoj djelić privremenog raja — već označava pokušaj poticanja procesa kolektivne dekolonizacije i novog promišljanja imaginarija regije. Uzimajući spomenute i brojne druge disparatne natuknice koje iz nje proizlaze, Na leđima palih divova prepričava stare i pokušava ispričati nove priče osvrćući se u različitim smjerovima. Grebanje po površini povijesti, nasumično traganje koje donosi plodove ponovnih uspostava pokidanih veza, skretanje pažnje na neočekivane detalje, usmjeravanje pogleda kako bi se iznova prisjetili zaboravljenog, točke su oko kojih nastaju privremena polazišta priča u nastanku. U kontinuiranom kretanju, itinerar izložbe preslaguje fragmente povijesti istodobno izmičući umornom obrascu cikličkih ponavljanja, formirajući rascjepkane narative isprepletenih geografija i ritmova, unutar i izvan kapitalizma. Na leđima palih divova priziva duhove povijesti i budućnosti u ljetnom snatrenju mjestimično isprekidanim signalima za uzbunu koji dopiru iz svih smjerova, a na koje se tek naizgled nitko ne odaziva.

1. dio pjesme Sadašnjost i budućnost Giuseppine Martinuzzi, hrvatski prijevod talijanskog izvornika preuzet iz Andrea Matošević: Pod zemljom, Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću, Biblioteka Nova Etnografija, Zagreb, 2011. str. 61.
2. Mate Balota: Puna je Pula, Zora, 1954., str. 13.
3. Međunarodni tribunal za progon osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991., aktivan od 1994.
4. Mladen Domazet i Tomislav Medak: “Povijest koja nam diše za vrat,” u Andreas Malm:Fosilni kapital, Uspon parnoga pogona i korijeni globalnog zatopljenja, Fraktura, Zaprešić, str. 505.
5. Andrea Matošević: Pod zemljom, Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću, Biblioteka Nova etnografija, Zagreb, 2011.
6. Timothy Mitchell, Carbon Democracy: Political Power in the Age of Oil, Verso, London, 2011.