Zen i estetika tišine
Od djelovanja i smrti Slave Raškaj pa sve do umjetničkih ostvarenja Mirne Kutleša prošlo je
više od jednog stoljeća unutar kojega su se umjetnosti, a posebice slikarstvo, rigorozno i
radikalno borili sa samim sobom, odnosno, s medijem kojega predstavljaju. Od radikalnih
gesti avangarde pa sve do raznih estetika modernizma i postmodernizma odvijala se ta
dinamična povijest poimanja slike i onoga što ona treba reprezentirati, paralelno s kojom je
egzistirala i održala se vjernost prema slikarstvu koje je raskoš, doživljaj duha i koje još može
izraziti najdublje emocije. Upravo je ta ljubav i povjerenje u likovnost i vizualni jezik koji još
može komunicirati sa gledateljem ono što, uočljivo i na prvi pogled, povezuje Slavu Raškaj i
Mirnu Kutlešu. Dvije umjetnice imaju i blizak senzibilitet prema slikanju prirode što se
očituje i u temama njihovih radova, a također dijele ljubav i prema likovnoj tehnici akvarela
kao i prema modro-zeleno-ljubičastim tonovima.
Kao jednu od konstitutivnih estetskih odrednica Slavinih slika, Branko Cerovac uočio je
prisutnost nečeg neizrecivog i trans-estetskog te je u tome prepoznao značajke moderne
umjetnosti ističući da je umjetnica dospjela u područje koje Susan Sontag naziva estetikom
šutnje. S tom usporedbom možemo se i ne moramo složiti, posebice stoga jer ta sintagma
možda primjerenije označava umjetničku praksu, gestu i stav kojim umjetnik napušta
umjetničko djelovanje, prekida javno izlaganje i sudjelovanje u svijetu umjetnosti kako bi
izrazio svoj protest i pobunu protiv uloge koju mu je nametnulo društvo i svijet umjetnosti.
Upravo se šutnjom umjetnik oslobađa od robovanja svijetu što su pokazali mnogi poznati
umjetnici i intelektualci poput: Artura Rimbauda, Ludwiga Wittgensteina ili Marcela
Duchampa.
Nadalje, pišući o Slavinim radovima, Cerovac primjećuje da su oni anticipativni za našu
modernu i suvremenu umjetnost, a posebno je ta veza uočljiva u radovima pripadnika
neformalne umjetničke skupine Gorgona, primjerice kod Josipa Vanište i Ivana Kožarića,
zatim u djelima Fluksusovaca i neoavangardnoj umjetnosti kao i kod nekih slikara poput Ive
Gattina. Međutim, Cerovac ne spominje da taj „moderan“ dojam neizrecivog, pojmovno
neuhvatljivog, iracionalnog, kao i tišina bremenita značenjem koju osjećamo na Slavinim
akvarelima i crtežima, može pripadati i intuitivnom, gotovo religioznom osjećaju, odnosno,
jednom osobitom učenju – zenu.
Meditativnost tih akvarela i crteža, nepostojanje velikih tema u sadržajnom smislu, redukcija
motiva i vizualnih pojavnosti na površini slike, minimalizam, liričnost, intimnost,
rasplinutost, hvatanje atmosfere trenutka virtuoznim omjerima vode i pigmenta, stilizacija,
sve su to karakteristike koje opisuju i prožimaju Slavine, ali i Mirnine radove. Zasnovani na
intuiciji i neposrednom doživljaju prirode te iskustvu uvida ti radovi ostavljaju upravo taj
istočnjački i zenovski dojam neizrecivog i trans-estetskog. Možda bi zbog toga estetika tišine,
umjesto estetike šutnje, prikladnije označavala Slavine akvarele. Također, zen podrazumijeva
traženje puta oslobođenja od patnje, odnosno kroz duboku koncentraciju i akt meditativnog
napora nastoji se postići trenutačno prosvjetljenje – satori, pri čemu je, mogli bismo reći,
upravo umjetnost, gluhonijemoj Slavi, bila glavno sredstvo tog traženja.
Iako kod ovih umjetnica ne postoje direktne veze s zenom ili budizmom ipak postoje
nagovještaji, stavovi, razmišljanja, umjetnički postupci i slikarski procesi iz kojih uočavamo
postojanje dodirnih točki s navedenim učenjem i osjećanjima koja su primijetili i najbolji
poznavatelji Slavine umjetnosti. Primjerice, taj zenovski doživljaj prirode očituje se i u želji
da se u crtanju prirodnog pejzaža i bilja prevladaju granice između subjekta i objekta, kako to
uočava i Matko Peić pišući o Slavinim djelima nastalim 1899. godine: Zimski, gluhonijemi
pejzaž najbolje je odgovarao stanju njene psihe. (…) Nigdje kao ovdje Amiel nije imao više
prava kad je kazao: Pejzaž je duša. (…) Ma kako slikala pejzaž, ona ga je slikala kao samu
sebe: jedan stari mlin koji propada uz Kupu, jedno stablo koje samuje u vrtu, jedna djevojčica
koja samuje u suncu – svi ti pejzaži Slavini su autoportreti.
Matko Peić jasno je uočio i povezanost s orijentalnim senzibilitetom i umjetnošću kada je
zapisao: Pred njenim se očima događao tajanstveni fenomen, ona uz minimum slikarskog
materijala izražava maksimum slikarskog duha… ona japanskom metodom, redukcionizmom,
slika naš pejzaž…
Jedinstven Slavin opus kao i usmjerenost na teme i motive iz djetinjstva u Ozlju, seljačke
kuće, interijere, rijeku Kupu, pejzaže sa studijima maslačaka, bršljana, visibabe, šumarice,
kukurijeka i drugih biljaka i Mirnina tematska raznovrsnost i poigravanje sa slikama iz
različitog, znanstvenog, medijskog i drugog podrijetla, ne mogu se uspoređivati ali zato obje
umjetnice, kao što smo već istaknuli, dijele sklonost prema slikanju prirode. U tom pristupu i
dubinskom promatranju obje su fokusirane na detalje i prirodne efekte koje percipiraju, a ta,
naoko marginalna tema mrtve prirode iz 19. stoljeća, samo potvrđuje da je, u tih sto i više
godine koliko je prošlo od Slave do Mirne, intiman odnos prema prirodi, umjetnicima još
uvijek važno područje interesa. Možda zbog toga jer se kroz fokusiranost na pejzaž, u
gledateljima, nastoji potaknuti svijest o našem odnosu prema okolini općenito. Kroz temu
mrtve prirode promišlja se o životu i smrti, a to dubinsko zagledanje u biljke i prirodu oko
sebe, kao i želja da se minimalnim i jednostavnim sredstvima prenese misao o prolaznosti,
bliske su filozofiji zena.
Skicirani, poludovršeni ili dovršeni Slavini crteži iz mape nalaze se na obostrano ocrtanim
blokovima papira i predstavljaju svojevrsne paralelne svjetove s temama koje su je opsjedale.
Opsesivnost ponavljanja karakteristična je i za Mirnine crteže biljaka. No Mirna, cjelinu i
raznolikost prirode svodi na znak, na jednu biljku, jedan cvijetak koji gotovo znanstvenobotaničkom
preciznošću, ponegdje ilustrativno, iscrtava do najsitnijih detalja uočavajući na
lišću žilice, razne mrlje, nepravilnosti ili tragove bolesti. Novije slike, od kojih su neke rađene
i u kombiniranoj tehnici, zahvaljujući dubinskom promatranju, odnosno zoru, nisu više
mimetičke i ne oponašaju prirodu već nastoje proniknuti u skrivena i dublja značenja. Tako je
primjerice, u jednom od crteža, cvijet orhideje postao Rorschachova mrlja. Mirnini crteži su
fragmentarni te se likovno i značenjski razdvajaju ali ih je moguće, kao na izložbi, složiti
jedne pored drugih i povezati u svojevrsnu imaginarnu, kolažnu i promjenjivu scenografiju
koja svjedoči o teatralizaciji slikarstva te razbijenom jedinstvu i cjelovitosti.
Razbijena stvarnost tj. cjelina prisutna je i u instalaciji kojom Mirna, pod dojmom Slavine
umjetnosti i sudbine, odaje hommage slavnoj umjetnici. Razbijeno posuđe projicira se na zid
preko crteža s cvjetnim uzorkom. Treba li spomenuti da je upravo jedan od specifičnih
izražajnih oblika zena, uz ceremoniju pijenja čaja i crno-bijele slike, crtanje i slaganje cvjetnih
uzoraka i kompozicija. Raspuknuta stvarnost preduvjet je i da se dosegne zenovsko
prosvjetljenje, odnosno satori. Evo kako Hakuin, osnivač moderne škole zena u 18. stoljeću,
opisuje taj doživljaj: …Tad je iznenada nastupila kritična koncentracija. Činilo mi se da sam
se sledio u zamrznutom polju koje se širilo unedogled, dok sam u svojoj nutrini imao osjećaj
potpune prozirnosti. Nisam mogao ni naprijed ni nazad. U tom su mi stanju prolazili dani dok
jedne večeri zvuk zvona nije naglo sve srušio. Bilo je kao da se razbila staklena vaza ili
srušila kuća od žada. Prenuvši se osjetio sam da su se sve moje prijašnje neizvjesnosti
raspršile kao santa leda koja se topi. Sve prošle i sadašnje teškoće nisu više vrijedne ni da
budu opisane.
Spokojnost, snenost, tišina, prozračnost, rasplinutost, magličasta atmosfera, važnost bijelog
papira i njegove praznine, zatim dojam nedovršenosti i nedorečenosti karakteristike su koje
opisuju Slavine ali i Mirnine radove ali ono što možda i najviše, u formalnom smislu,
povezuje te dvije umjetnice svakako je odnos prema bjelini slikarskog papira i iskorištavanje
vrijednosti bijele podloge koja stvara atmosferu potmule tišine nalik prigušenom kriku.
Naravno, Slava Raškaj je poznato i priznato ime u povijesti umjetnosti sa, u velikoj mjeri,
istraženim i zaokruženim opusom, dok se likovni izraz i umjetnička nastojanja Mirne Kutleše
još razvijaju. Upravo zbog toga je i zanimljiv novi ciklus MMSU-a jer, osim što povezuje
dvije umjetnice iz dva različita razdoblja, taj odnos ne koncipira kao odnos između mentora i
njegovog sljedbenika, odnosno, profesora i učenika, nego kao odnos koji nam pokazuje kako
povijest umjetnosti ne mora nužno biti jedinstvena i linearno ispričana priča koja se
evolucijski razvija kroz sljedove umjetničkih pokreta i oblika izražavanja. Upravo nam
primjer dviju umjetnica, koje se prve predstavljaju u novom ciklusu, znakovito i zenovski,
nazvanom Tihi rad, pokazuje da između umjetničkih senzibiliteta ne postoje, i ne bi trebale
postojati, granice. Ovaj ciklus svakako ne bi trebao poslužiti tome da, u kompetitivnom
smislu, istakne ili podcrta, tehničku ili bilo kakvu drugu, superiornost jedne umjetnice
naspram druge, već upravo suprotno, treba nam pokazati kako umjetnici otkrivaju jedni druge
i najbolje se razumiju, bez obzira na vremenski period koji ih razdvaja i u kojem djeluju ili su
djelovali.
Nikica Klobučar