Zbirka slikarstva
Posebnost zbirke slikarstva riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u odnosu na zbirke slikarstva u srodnim muzejskim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu jest u sposobnosti da pruži pregnantnu sliku i reprezentativan uzorak specifičnog načina na koji su se u gradu Rijeci i cijeloj regiji umjetnički prelamali, križali i sintetizirali utjecaji umjetničkih tradicija i modernih, kao i avangardnih pravaca, pokreta i trendova 19. i 20. stoljeća. Snažnim utjecajima tradicija generiranih u umjetničkim središtima Italije i Austro-Ugarske Monarhije odnosno u Veneciji, Trstu, Firenci, Beču i Budimpešti ( do 1918. i nakon toga, sve do danas ) priključili su se po oslobođenju Rijeke od talijanske vlasti i utjecaji hrvatskog, “jugoslavenskog” i općenito europskog i svjetskog modernog i suvremenog slikarstva.
U strukturi zbirke brojnošću vrijednih akvizicija odlikuju se oni segmenti koji su u prošlosti bili raspodijeljeni na zbirke Hrvatsko slikarstvo i skulptura, Riječki autori do 1945. godine, te Strani autori. Među djelima inozemnih autora velika većina potječe od umjetnika i umjetnica iz zemalja nekadašnje jugoslavenske federacije( 1918. – 1945. / 1945. – 1991. ): Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Makedonije.
U zbirci MMSU najbolje su i najtemeljitije zastupljeni i obrađeni slikarski opusi umjetnika koji su životom i djelovanjem bili vezani za Rijeku i / ili Opatiju, u prvom redu Ivana /Giovannija/ Simonettija, Romola Venuccija, Ive Kaline i Jakova Smokvine.
Simonettijevi akvareli i ulja ističu se kakvoćom izvedbe, metierskim majstorstvom i istančanošću pristupa žanru portreta. Među likovnim djelima starijih riječkih autora i inozemnih slikara čija su djela nastala za boravka u Rijeci ( u gradovima Fiume / Sušak ) te su sakupljena u privatnim kolekcijama ili u zbirkama gradskih / državnih institucija, pored brojnih Simonettijevih slika, naročitom se kvalitetom odlikuju i ponajbolja ostvarenja A. Angelovića ( veoma izražajan Autoportret koji odlikuje suzdržani napon između realističkog i romantičkog pristupa vlastitome licu i značaju ) i niza protagonista biedermeyerskog, realističkog i akademističkog slikarstva 19. stoljeća. Riječ je o portretima u ulju građana Rijeke, te o vedutama, krajolicima, interijerima, žanr scenama i portretima u tehnici akvarela ( Seelos, Ender, J.J. Leard, Marcello Ostrogovich, Romolo Venucci … ) kao i uljima na platnu ili ljepenci ( Carlo Ostrogovich, I. Moretti Zajc, R. Venucci, M. Arnold, M. Raicich, L. De Gauss i drugi riječki slikari ).
U zbirci slikarstva posebnu vrijednost predstavlja i niz umjetnički i povijesno umjetnički dragocjenih ostvarenja iz razdoblja početaka modernističkog slikarstva u Hrvatskoj: više desetaka sjajnih akvarela, akvareliranih crteža i gvaševa Slave Raškaj iz 1899. – 1900. godine ( Pergola, Lobor, akvareli iz mape nastali u Ozlju i okolici Ozlja po slikaričinu povratku iz Zagreba, koji spadaju među njena vrhunska ostvarenja ), zatim ulja Csikosa Sessije ( Kuća na suncu u Boscotrecase iz 1893. i druga ), Becićev Autoportret iz 1907., Kraljevićeve slike ( Parc du Luxembourg II.” i druge ), divan autoportret Anke Krizmanić iz 1914., Steinerov pejzaž iz 1917., te veoma kvalitetna djela što ih je 20-ih i 30-ih godina stvarala plejada značajnih hrvatskih modernista i avangardista: Hermana ( Nagovaranje, 1921. ), Šumanovića (Lučki agent, Ribari, 1920. – 1921.), Vidovića (Iz luke, 1914. – 1924./?/ ), Gecana ( portreti, aktovi ), Uzelca ( U prirodi, 1920. – 1923. je značajno djelo iz razdoblja Plavog salona ), Trepšea ( Autoportret, 1920. ), Juneka ( Autoportret, 1927. ), Joba ( Harmonikaš, Uzorinac i druga ulja ), Sonje Kovačić Tajčević ( Crnac s ružičastim šeširom, Majka i dijete ), Dobrovića, Ružičke, Tartaglie, Motike i drugih. Naročitom kakvoćom odlikuju se i djela slikara okupljenih u – i – oko Grupe Zemlja: K. Hegedušića ( ulja antologijske vrijednosti i značaja za razumijevanje poetike Zemlje: Rekvizicija, Zadušnice, Poklade, Sigetečki bokci ), M. Detonija ( Nova košulja, 1934. ) i ranih “naivnih” slikara I. Generalića (Dražba, 1934. i druge ), M. Viriusa( Svatovi, 1938. ); zatim O. Mujadžića ( Savska cesta, 1932. ), O. Postružnika (Marina, 1939. ), Svečnjaka ( Petrica, 1937. ), Aralice (Pejzaž, 1930. – 1940.) i brojnih drugih majstora kista predstavljenih na izložbama MMSU Hrvatska moderna ( 1992.), Slava Raškaj (1993.) i Akvareli iz fundusa Moderne galerije Rijeka (2000.).
Zahvaljujući otkupima i donacijama ponajboljih djela iz slikarski značajnih opusa Ive Kaline (retrospektivna izložba u organizaciji MGR 1994. ), te Jakova Smokvine (retrospektivna izložba 1996. ) koja bi trebala dobiti istaknuto mjesto u stalnom postavu MMSU, kao i djela Romola Venuccija ( Romulusza Wnoucseka ), najznačajnijeg riječkog predstavnika postkubizma, kubokonstruktivizma i futurizma ( čija djela su okupljena u specijalnoj zbirci; ibid. prilog voditeljice zbirke R. Venuccijevih djela, više kustosice Daine Glavočić ), naš muzej može na pregnantan način predočiti markantnu liniju / mrežu razvoja modernističkog slikarstva u Rijeci i Hrvatskoj kako je do 70-ih godina ( prelomljena, posredovana i obogaćena osebujnim poetikama i duktusom tih velikih slikara, te individualnim doprinosima ostalih riječkih umjetnika ( Udatny, Žunić, Pavoković, Depope, Haller i ini ). Riječ je o iznimno vrijednim uljima i akvarelima Jakova Smokvine, te o remek djelima hrvatskog apstraktnog ekspresionizma i gestualno tretiranih kolaža iz 60-ih Ive Kaline – jednog od naših vrhunskih visokomodernističkih slikara čiji je bogati opus nastajao sve do njegove smrti 1995. godine, ostavivši jak trag i utjecaj, usporediv jedino s Venuccijevim, na plejadu suvremenih riječkih stvaratelja (Stipanov, Frank, Milić, Sorola – Staničić i drugi ).
Među velikanima lirske apstrakcije i enformelnog slikarstva u Hrvatskoj u našoj se zbirci ističu i slike iz raznih razvojnih faza Murtića, Price, Kopača, Kulmera, Petlevskog, Perića, Gattina, Sedera, Dogana, Reisera, te “gorgonaša” Jevšovara, Hruškovca i Horvata, zajedno s Kalininim i Smokvininim ostvarenjima. “Bauhausovsku”, apstraktno – geometrijsku, neoplasticističku i konstruktivističku poetiku u nas zastupaju reprezentativne slike članova skupine Exat – 51: Kristla, Picelja, Rašice, te Knifera, Šuteja, Srneca ( “Nove tendencije” ) i inih. Osebujnost i visoka kakvoća slikarstva jednog Josipa Vanište dolazi do izraza u ulju na platnu Laterna magica iz 1954. godine. U zbirci ima i vrijednih radova Ljube Ivančića (Išarani zid, 1958. – 1961., Mala kompozicija, 1956. – 1957. ).
Od inozemnih umjetnika čije slike čuvamo valja spomenuti Ardenga Sofficija, talijanskog futurista, Carla Sbisa’, Marka Čelebonovića, Mila Milunovića, M. Konjovića, P. Omčikusa, P. Lubardu, P. Milosavljevića, L. Teodosija, G. Alvianija, G. Stupicu, Z. Musiča, I. Barbarigo, L. Cossovel, M. Pregelja, J. Bernika, F. Mesariča, T. Gorjupa, M. Popovića, B. Protića, M.B. Protića, V. Trbojevića, I. Fistriča, skupinu IRWIN, B. Severa, N. Alavanju, S. Trajkovića, M. Gumilara i brojne novije slikare, te one na graničnim medijskim područjima slikarsko – skulptorske instalacije poput Laszla Kerekesa
( Trpeza slikarstva dunavsko jadranskog, II. 1987.), Mirjane Đorđević ( zidna instalacija u kombiniranoj tehnici Mjesec, 1991.) ili pak Raimonda Chavesa ( Dani u planini kojih se rado sjećam, 1994., Roadrunner, 1995. ).
Razvoj suvremenog hrvatskog slikarstva – od inovativne situacije 60-ih i 70-ih, preko Nove slike i Neo–Gea – pratimo u djelima E. Fellera iz 60-ih i 00-ih, F. Kulmera ( ranog, zrelog i “kasnog”, postmodernističkog ), Šebalja, Eterovića iz 70-ih i danas, V. D. Trokuta (radovi s početka 70-ih ), Kipkea ( Dijalog, 1983., Haddah, 1986., te iz ciklusa Kletve i brojevi, 1999. ), Jermana ( kombinirane tehnike na fotopapiru i fotografijama ), Demura, Delimar ( čija je mixed – media ambijentalna instalacija Tražim ženu smještena u zbirci Kiparstvo i Prošireni mediji, voditeljice više kustosice N. Ivančević), Sokića, N. Ivančić, Jurića, Sedera, Stipeševića (Diptih, 1987.), Stipanova, Franka, Milića, Kuduza, Kesera, Božića, Grdića, Milenkovića, Moginove, Kutnjaka ( Stvarnost iza stvarnosti, 1983. – 1984., Autoportret, 1987. ), Pongraca, Molnara (Suma,1997.), Vinceka slikarska instalacija Trepanacija puranom, 1996. – 1998., triptih Per salviam … ,
1996.–1998.), Zrinšćaka, Laginje, Šimraka, Sorole – Staničić i ostalih. Ali mnoge od mixed – media “slika” tih umjetnika nalaze se u drugim zbirkama u fundusu MMSU. Zbog njihovih specifičnih značajki u smislu “proširenih medija” one se mahom nalaze u zbirci kiparstva instalacija i multimedijalnih radova( ibid. prilog kolegice više kustosice N. Ivančević ). Većina radova navedenih autora predstavljena je posljednjih godina na izložbama Inovacije – Akvizicije ( autor: B. Cerovac, 2002. ) odnosno Slika, gesta, materija – umjetnost 80-ih autorica: N. Ivančević, 2004.).
Zanimljiv i bogat segment zbirke čine i brojni “sliko – crteži” na papiru (akvareli, gvaševi, tempere, razni “mixed” – postupci na papiru) domaćih i stranih umjetnika poput S. Flexora, J.Messagiera, M. Torala, I. Monirula, B. Horaka, L. Gila, S. Kleina, E. Sottsassa, Lj. Perčinlića i drugih. Putem uvida u takvu i srodne produkcije stječemo dublji i širi uvid u jako uznapredovali proces suvremene “medijatizacije” slikarstva, podložnog sve neobičnijim koncepcijskim, metodologijskim i tehničkim mijenama, zahvatima i kombinacijama s ostalim pristupima likovnom postupku kao i mijenama u razumijevanju tradicionalnog / klasičnog idioma SLIKE / SLIKARSTVA.
Branko Cerovac
Željko Kipke, Ne pomakli ni malim prstom više, 1999.