Zbirka Božidar Rašica

Posebna zbirka Božidara Rašice (Ljubljana, 1912. – Zagreb,1992.), zagrebačkog arhitekta, scenografa i slikara, osnovana je 2004. godine, donacijom prof. dr. Vere Marsić, d.i.a. iz Zagreba, izvršiteljice oporuke pok. Uršule, autorove supruge. Ta velikodušna i bezuvjetna oporuka obogatila je riječki Muzej moderne i suvremene umjetnosti likovnim opusom jednog od ključnih kreatora hrvatske poslijeratne moderne arhitekture, inovatora kazališne scenografije i, što je za MMSU najvažnije, jednog od prethodnika i suosnivača EXAT-a 51, važne kultne grupe u povijesti hrvatske likovne umjetnosti 20. st.

 

Donirani opus Zbirke Božidara Rašice zahvaća kronološki period od šezdesetak godina 20. st. (1930 do 1992.), svih raspoloživih crtačkih (olovka, flomaster, tuš, ugljen, krejon) i slikarskih (akvarel, pastel, gvaš, ulje) tehnika, s preko dvije tisuće radova na papiru, a zbirka sadrži i oko stotinu skicirnih blokova, idejne i radne skice za plakate, scenografska kazališna i filmska rješenja.
Rašica je, uza sav svoj inventivni projektantski i scenografski rad, kao punokrvni crtač cijeloga života crtežom razmišljao i bilježio stotinama crteža svekolike senzacije koje su ga okružavale (pejzaže, vedute, ljudske figure, mrtve prirode). Budući je Rašica bio i veliki kolorist, mnogi su crteži doživjeli obogaćenje snažnom kolorističkom ekspresijom u tehnici akvarela, gvaša ili ulja.

Obzirom na Rašičino formalno obrazovanje i profesionalno opredjeljenje urbaniste, arhitekte i scenografa, dakle projektanta i graditelja, konstruktora građevina u prostoru, većina crteža ipak nije zasnovana očekivano geometrijski, pravocrtno, konstruktivistički. Rašica se od najranije mladosti deklarirao kao slikar mediteranskog pejzaža jakih kolorističkih efekata i ekspresionistička naboja kojima se, nakon egzatovske faze na rubu apstrakcije, kasnije u životu opet vratio. Kao najstariji član Exata 51, Rašica se i prije članstva u grupi počeo baviti slikanjem još ranih 1930-ih, kao 17-ogodišnjak uz strica, dubrovačkog slikara Marka Rašicu. Tako je i najranije mogao doći do novih kompozicijskih i izražajnih rješenja koja su već sredinom 1940-ih postupno dovela do prvih kretanja ka dvodimenzionalnosti, do napuštanja klasične perspektive i do kubističke analize volumena. Oko 1950-ih dolazi do apstrakcije, ne uvijek isključivo konstruktivne, ni geometrijske prirode. On je jedini u grupi članova Exat 51, inače vrlo kontroliranih i racionalnih kompozicija, čije djelo sadrži lirski naboj i toplinu, potcrtanu pigmentom.

Rašica je najčešće slikao primorske pejzaže svoje životne sredine: Zagreba, Dubrovnika i otoka, Pariza, pejzaže Istre (maslinike, suhozidom omeđena polja, marine) i vedute živopisnih gradića (Vrsar). Česta je tema i arhitektura u pejzažu (Sv. Petar u šumi, stancije). Kroz gotovo polustoljetno stvaralaštvo mnogokratno je ponavljao nekoliko motiva (more i otoke, lučice, stancije, stabla,…) u svim dobima dana i godine, u raznim klimatskim uvjetima, raznorodnim tehnikama i dimenzijama. Sve su slike bez prisustva ljudskog lika ili je on tek štafaža. Unatoč mnogobrojnim djelima vrlo je oskudan broj autoportreta i portreta obitelji ili prijatelja, a ako ih i ima, ranijeg su datuma, malih su dimenzija, slikanih nepretenciozno, skicozno, jakim koloritom.

mr. sc. Daina Glavočić