Tajči Čekada – Autoportreti
Tubitak je uvijek već nekako raspoložen.
M.Heidegger
„Smatram da saznanje o načinu rada odnosno promatranje procesa nastanka jedne ovakve fotografije utječe na sud gledaoca i mijenja percepciju, doživljaj iste.
Ova serija fotografija sama po sebi bez videa komunicira na sasvim jednom drugačijem nivou sa promatračem odnosno ja kao autor dobivam drugačiji „feed back“ od publike koja ne zna kako je cijela stvar nastala. Saznanje jednog dijela procesa sigurno utječe na sud o krajnjem dijelu odnosno fotografiji kao artefaktu.
To znači da se može beskrajno ići u nazad i svako novo saznanje nanovo mijenja percepciju o artefaktu i sa svakim novim saznanjem se nanovo mijenja njegova bit, atmosfera, emocija i stav gledatelja. Percipirajući na ovakav način artefakt, kao što je fotografija, koja je prividno nepromjenjiva zapravo se beskrajno mijenja.
Recipijentima bi se tako mogle retrogradno nuditi informacije koje bi mogle otići u biografske detalje i doći do datuma mog rođenja, jer svaki je utjecaj, gesta, moment, promjena i odluka dovela do toga da realiziram upravo ovu seriju fotografija. Možemo ići još dalje unazad, ako uzmemo u obzir stanično i genetsko pamćenje, i došli bi do nastanka svijeta, velikog praska, onda opet dalje, u pitanje što je dovelo do velikog praska?…“
Parafrazirajući Kunderu mogli bismo reći da ako je Čekadino umjetničko djelo emanacija nje same i njezine jedinstvenosti, logično je da to jedinstveno biće (kao i sva ostala), odnosno ona kao autorica, posjeduje sva prava nad onim što je njezina isključiva emanacija.
Serija fotografija i video projekcija Autoportreti pokazuje nam drugo lice umjetnice Tajči Čekade, naime do sada smo imali priliku vidjeti između ostalog njene (anti)modne performanse poput Mrtve prirode, Post mortem high fashion i mnoge druge u kojima dominira intencija ukinuća temeljnih umjetničkih i modnih formi, međutim Autoportreti nude nam uvid u kompleksnost Čekadinog performativnog karaktera te samim time i konačnog rezultata umjetničkog djela.
Geneza Čekadinih fotografija bitno mijenja paradigmu Benjaminove vjerodostojnosti, autentičnosti umjetničkog djela izgubljenog tehničkom reprodukcijom, naime dešava se upravo suprotno, nakon pogledanog videa prikazani rezultat odnosno fotografija na inverzivan način tek dobiva „auru“, težinu arhaičnog i njezino “tu i sada“. Taj sadašnji metafizički, hajdegerski bitak fotografije, odnosno fantazmagorična bića, žive u vječnom sada u kojem je ukinuto vrijeme kao trajni modus percepcije. Satirično, razigrano i egzaltacijsko ali opet ozbiljno promišljeno juktapozicioniranje dvaju medija propitkuje transgresiju identiteta, subjektivno fragmetiranog-artoovskog tijela ali i ontički i/ili ontološki odnos između bića, njihova transmutacija kroz proces kreiranja i destruktivna dominacija naspram prirode daju poetičnost onkraj fotografije.
Za Tajči vrijeme skriva ali i otkriva, ništa nije vječno, ali ona suvereno prilazi Vječnosti kroz medije i performativne androgine gestuse koji joj daju privid kontinuirane Istine, mada i sama paradoksalno priznaje:“Fotografija je promjenjiva, promjenjiva je tek kroz retrogradni proces koji je požuruje i tjera na vječnu formu.“ Zato su za nju (tu)bitak, vrijeme i medij, tri komponente koje su neodvojive jedna od druge, no to Vječno jest prisutnost, sadašnjost, bistvovanje te to smatra kao jedinu kategoriju realnog vremena. Agens umjetničkog djela, odnosno autoričino „nikad dovršeno tijelo“ otvara se kroz diskurs kao drugi interaktivni mediji, polimorfni organon koji utječe kako se poruka percipira i generira i to ne samo kroz Mcluhanovu tezu „Medij je/su poruka/čovjekovi produžetci“ već štoviše, sam instrumentarij (ne)tijela i njegovih metamorfoznih produžetaka i/ili osakaćenosti ( „svaki produžetak kože, ruke ili noge utječe na društveni sklop“) stvaraju jedan Imaginarij nošen strukturalnim „propadanjem u svijet“ tvoreći tako ideju „života kao umjetnosti“ u ornamentaciji skoka , pada i „zamrznuća“, te djeluje na samu stvaralačku maštu ali i razotkriva pojam/esenciju fotografije konstruirajući poetiku od same metodologije rada.
Ideologija roda
Ako nago (umjetničko) žensko tijelo razodjeveno do „esencijalne ženskosti“ komunicira na način da se oslobađa binarnih opozicija žensko/muško, te da ruši, subvertira sustavne reprezentacije dominantne patrijarhalne kulture koje objektiviziraju ženu, Tajčino „hermetički“ zatvoreno tijelo artikulira na vrlo sličan način, te kroz demafilijarizaciju uloga, svojevrsnim brehtijanskim V-efektom tvori novu (ne)vidljivu reprezentaciju roda kroz koju promatrači ne mogu reproducirati kulturalne znakove roda/spola, na taj način dovodi pitanje tijela i rodnog/spolnog identiteta u sekundarnu, ali ne nužno marginalnu poziciju, upravo iz razloga što u ovom slučaju Biće(bitak) komunicira s Prirodom kojoj je nevažno tko smo i što smo, već samo kako se odnosimo spram nje i jesmo li spremni snositi konsekvence ožiljke, „otiske“ nepromišljenog, samoživog djelovanja.
Barbara Babačić