27.03.2018

Nagrada Bernardo Bernardi Dinku Peračiću i novom MMSU-u

Arhitektu Dinku Peračiću  u četvrtak, 22. 3. 2018. u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu,  dodijeljena je nagrada Bernardo Bernardi Udruženja hrvatskih arhitekata za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za projekt novog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

 

Nagrada Bernardo Bernardi jedna je od pet godišnjih nagrada koje Udruženja hrvatskih arhitekata dodjeljuje za najbolja arhitektonska rješenja.

Zbog izrazito jake konkurencije, ove su godine dodijeljene dvije Nagrade Bernardo Bernardi za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja a dobili su ih Dinko Peračić za Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka – u nastajanju, te Iva Letilović, Igor Pedišić i Vladimir Končar za Mali arsenal, Centar za posjetitelje HERA u Zadru.

Iz Obrazloženja stručnog savjeta UHA:

“Nakon više desetljeća iščekivanja nove zgrade Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci prošle je godine uselio u H zgradu nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić. Pritom je financijski neodrživ reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što autor projekta Dinko Peračić naziva muzejom u nastajanju. Umjesto da se gradi ‘velika vizija’, rješavaju se najosnovnija tehnička i pragmatična pitanja kako bi se omogućilo što ranije otvaranje muzeja za korisnike.

Tendencija apsolutnog planiranja zamijenjena je integralnim projektom kao orijentacijskom podlogom koja koordinira pojedinačne faze i zahvate te dozvoljava prostornoj strukturi da se organski proširuje i reorganizira prateći razvoj muzeja. Arhitektonski projekt je otvoreni sustav, mehanizam koji omogućuje uzajamnu emancipaciju prostora i programa. Uloga projektanta znatno je manje vidljiva, ali mnogo delikatnija nego li smo navikli, postavljena u rasponu od eliminacije suvišnog do osiguravanja nužnog, uvijek intervenirajući i definirajući minimalno, bez aspiracija prema izvrsnosti oblikovanja.

Tako nastali prostori koji nisu oblikovno zasićeni, već kroz određeni nedostatak specifičnosti nude mnoštvo mogućnosti i slobodu korištenja, destabiliziraju nerijetko krut institucionalni okvir. Kroz dijalog i blisku suradnju gradskog Odjela za kulturu, vodstva muzeja i arhitekta, stvara se institucija otvorenih vrata što je zorno uprizoreno već na prvoj izložbi – retrospektivi Tomislava Gotovca, kad su u izložbenu funkciju stavljeni i servisni i uredski prostori muzeja. U riječkom MMSU-u ne gradi se objekt nego disciplinarna i društvena paradigma sažeta u borbenom metodološkom geslu – “To trebamo – to radimo”.