Mi nismo kao oni
Nakon teme prinudnih migracija i teme bijega, u posljednjoj izložbi projekta RISKIRAJ PROMJENU, naslovljenoj “Mi nismo kao oni”, zaokupljamo se imaginacijom stranca i stranih prostora. Bavimo se predodžbama kojima oblikujemo sliku drugog, pored pitanja kako drugi vide nas? Uz to, zanima nas koji su povijesni stereotipi o stranim prostorima eventualno i danas prisutni, i ima li onih novijeg datuma? Na razmeđu suvremene umjetnosti, antropologije i socijalne psihologije polazimo od neobičnog pojmovnika o susjedu, strancu, pridošlici. Relativnost predodžbi o drugom i njihova ovisnost o društvenopolitičkom kontekstu čine polazišta četvrte izložbe projekta.
„Mi nismo kao oni“ nastoji raspoznati (crno)humornu notu u poimanju nas i njih. Izložba se kreće između kulturalne studije o stereotipima, putopisne doku-fikcije o figuri stranca u današnjoj Europi i umjetničke satire društvenog krajolika u kojoj se kao glavne sastavnice javljaju mit o superiornosti, kolonijalna povijest, opsesija čistoćom, požuda. Uz dokumentarni materijal, izložba okuplja dvadesetak radova u rasponu od osobnih pripovijesti, preko alegorijskih i kritičkih zapisa nastajalih od pedesetih godina 20. stoljeća, pa do radova izrađenih upravo za ovu izložbu.
Suprotno suvremenim proklamacijama o kulturnoj raznolikosti, u vrijeme turbulentnih društvenih promjena, doživljaj drugoga često poprima negativan naboj, vidljiv u isključivanju, osporavanju ili negiranju, uz kreiranje fiktivne slike potencijalnog krivca za sve. Kako u post-socijalističkim državama tako i u zapadnim demokracijama, svjedočimo zaoštrenim odnosima spram drugog koji se nerijetko manifestiraju kroz upitna pojednostavljenja ‘mi – oni’.
Jedan od radova koji odražava spomenute simptome je plakat u javnom prostoru Ivane Keser koji halucinacijske frazeme o „kolijevkama civilizacije okružene barbarima“ ističe kao mit o iznimnosti određene nacije spram drugih. Navedeni se citat pojavljuje na različitim jezicima kao perpetuiranje mitskog pitanja „tko je bio prvi?“ (tko je stigao prvi na određeni teritorij, tko je prvi u kulturnim dostignućima?…).
Kartografija drugosti
Bez obzira što se mahom ne iskazuje kroz doslovne prostorne podjele na „crne i bijele“, „divlje i civilizirane“, već se normalizira suptilnijim razinama, suvremena kartografija koja se diči svojom multikulturnom slikom i dalje počiva na negativnim predodžbama i podcjenjivanju drugog (Brook Andrew, Janez Janša, Janez Janša, Janez Janša; Danilo Milovanović, Vangjush Vellahu). U strahovanju od neminovnih globalnih promjena koje pridonose rasipanju fiksnih pojmova identiteta, ali i učvršćivanju onih statusno i nacionalno moćnijih, drugi ostaje kvalitativno drukčiji i pod prismotrom.
I zato ne iznenađuje pitanje „je li biti Albancem grijeh?“, koje umjetnik Driton Hajredini s Kosova postavlja prilikom ispovijesti katoličkom svećeniku (video „Grijeh“). Mitologizaciju drugog (i idealiziranu i negativnu) u prošlosti su mahom pribavljali službeni ukazi vladara, kartografske prakse ili putopisi o egzotičnim, slabije razvijenim stranim zemljama, što je na izložbi potkrepljeno dokumentarnim materijalima (zemljopisne karte iz British Libreryja, film Chrisa Markera i Alaina Resnaisa o kolonijalnoj povijesti i etnografskim muzejima, isječci o Rijeci iz pera stranih pisaca1 koji se pojavljuju na razglednicama Nine Delanović i Mirne Gurdon).
Današnja moć medija i njihovog utjecaja na kategorizaciju i najudaljenijih strana svijeta podjednako je fascinantna. Štoviše, i kultura ima suučesničku ulogu u egzotizaciji (Avgust Černigoj) ili osporavanju drugog, što razotkrivaju radovi Lane Čmajčanin i Nike Autor. U instalaciji „Balkangreuel“, Čmajčanin fokusira istoimenu elitnu grafičku mapu, nastalu početkom 20. stoljeća u Beču.
U likovni prikaz upakirano pornografsko štivo „Balkangreuel“ služilo je i dehumanizaciji neprijatelja, balkanskog divljaka, sa ženskim tijelom kao anonimnim osvajačkim teritorijem. Instalacija Nike Autor ide tragom izložbe „Mir, humanost i prijateljstvo među nacijama“, održane 1966. pod pokroviteljstvom UN-a u Slovenj Gradecu, a na kojoj su sudjelovali umjetnici iz Pokreta nesvrstanih, kao i sa Zapada.
Instalacija fragmentarno rekonstruira tadašnje utopijske premise o izgradnji boljeg i mirnog svijeta diplomatskim i kulturnim akcijama. Paralelno iskazuje kako su se političke kategorije prelamale u polje umjetnosti pa su tako i medijski i nagradama, prvenstveno isticani radovi zapadnih autora. Pola stoljeća kasnije karta svijeta izgleda sasvim drugačije, sa zatvorenim vratima prema nekoć „bratskim“ zemljama.
Umjesto jezika samouvjerenosti
Baveći se stereotipima o drugom, pojedini radovi polaze od jezičnih izraza koji žive kao dio usmene predaje i folklora, a istovremeno jezik prikazuju kao osnovu definiranja slike o sebi. Instalacija „Dvije šale čine jednu istinu“ Dritona Selmanija naslanja se na dokumentarne zapise, viceve i parafraze o drugom koji raspiruju nelagodu, ali i otpuštaju loše emocionalne elektricitete.
U međuprostoru privlačnog i odbojnog, radovi na izložbi „Mi nismo kao oni“ koriste se izmjenama ustaljenih vizura i perspektiva. Kao glavni mehanizam u stvaranju stereotipnih predodžbi izdvajaju autocenzuru. Tako, za razliku od tradicijskih hvalospjeva aktivnom muškom licu, istraživaču, putniku, ratniku, osvajaču, u performativnom predavanju „Zvukospjeva“, glavnu ulogu preuzima žena kao istraživačica i programerka u vremenu Drugog svjetskog rata.
Dok pretresaju strahove koje izaziva figura stranca, izloženi se radovi podsmjehuju obrambenim mehanizmima koji pogoduju očuvanju (poželjne) slike o sebi. Figura stranca ili autsajdera u pojedinim je slučajevima podvojena, iskazana kao mutna i skliska. Tako u videu Gilde Bavčevića, splitskom triptihu „021_123“, lokalno stanovništvo u jeku turističke sezone zadobiva poziciju autsajdera, koje takvu ulogu uglavnom preuzima samoinicijativno radi osiguranja bolje egzistencije.
Kako se uslijed veće mobilnosti, sveprisutnosti medija i komunikacijskih tehnologija, stereotipi – nacionalni, klasni, rodni i ini – potencijalno mijenjaju, i na izložbi su ocrtani ne samo u ekstremnim polaritetima već i u inverzijama i nadopunama. Padaju na individualnim primjerima, u slučaju osobnih iskustava i međusobnih upoznavanja, a mijenjaju se kroz miješanje kulturnih kodova i odupiranje autoritarnoj simbolici (Olga Dimitrijević, Simon Farid, Fotini Gouseti).
Između suprotstavljenih opisa „nas“ i „njih“, napredni – zaostali, kreposni – poročni, miroljubivi – agresivni, izložbom se nastojimo nasmijati vlastitoj žudnji da budemo veći, glasniji, uspješniji, ljepši od onoga što jesmo. Stranac se iskazuje kao figura glasina, zabluda, paranoja; vlastite podsvijesti. Često u tragikomičnom odrazu.
Plava krv Mirne Kutleše polazi od spomenutog pojma koji se pojavio u 17. stoljeću među španjolskom aristokracijom, a slikovito je opisivao one koji su zbog pošteđenosti od rada i boravka na suncu imali blijedu put kroz koju su se ocrtavale žile. I time se izdvajali od ostalih. Kutlešin crtež nalikuje formi korijena, stabla ili žila upućujući na opsesiju plemenitim obiteljskim podrijetlom. Sadrži riječi asocijativno vezane uz pojam plava krv, a koje su skrivene. Moguće ih je pročitati tek izbliza: kraljevska loza, degeneracija, incest, paranoja, hemoglobin…
Na djelu je zadivljujuća ljudska sklonost izmišljanju, pronalaženju pseudoznanstvenih izgovora za isključivanje drugog. Igra skrivača potvrđuje se kao najpopularnija igra odraslih. Šareno upakirana, a svejedno šizofrena zamka – „Mi nismo kao oni“.