Mali pojmovnik kućne upotrebe: Izbor iz zbirki MMSU

U izvanrednoj situaciji u kojoj smo primorani na tzv. socijalno distanciranje i rad od kuće želja nam je na alternativne načine učiniti dostupnim umjetničke sadržaje Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Kroz tekst kustosice Ksenije Orelj nudimo vam pogled u radove iz zbirki MMSU-a, na temu kućnih ambijenata.

Zavirite s nama u prikaze interijera kako su ga sagledavali moderni i suvremeni umjetnici.

U izvanrednoj situaciji rada od kuće pridružujemo se različitim inicijativama sa željom da drugačijim kanalima učinimo dostupnim umjetničke sadržaje. Nudimo pogled u radove iz zbirki MMSU-a, na temu kućnih ambijenata. Pozivamo vas da zavirite u prikaze interijera kako su ga sagledavali moderni i suvremeni umjetnici unutar raznih medija. Dom nas prvenstveno zaokuplja kao ideja utočišta i sigurnosti, iako je ponekad daleko ili je pak teško dostupan. Dvojnost doma kao graničnog prostora između unutarnjeg i vanjskog, privatnog i javnog, familijarnog i stranog odražava se u pregršt umjetničkih radova. Često su to intimistički prikazi, autobiografski prostori sjećanja, svjedočanstava, usamljenosti i zajedništva, a katkad i tužbalice na temu doma kao nepovredivog zaklona.

SAKRITI SE
Aleksandar Garbin, Skulptura za Manolu, Van Goghova soba u Arlesu
instalacija, kombinirana tehnika, 220 x 120 x 40 cm, maketa u omjeru 1:10, 2008.

Garbinov rad nalikuje igri skrivača. Sastoji se od fizičke zapreke koja sklanja unutarnji od vanjskog prostora. S jedne strane vidimo dekorativan fragment zida i tek onda, u podnožju, polukružnu rupu. Što rupa ovdje radi? Skriva odostraga sagledivu ‘sliku u slici’ koja predstavlja omanju maketu sobe s nužnim potrepštinama i minijaturnim umjetničkim djelima. Tanjurić, stol, stoličice, krevetac, slike na zidu… Sve je skromno i jednostavno uređeno, napravljeno po uzoru na legendarnu sliku Vincenta van Gogha. Umjetnikova Soba u Arlesu nastala je 1888. kao specifičan vid autoportreta i izraz prijeke umjetnikove potrebe za duhovnim mirom. Smirujući boje i linije, Garbin prevodi slikarski u trodimenzionalni medij i pritom ostaje vjeran intimističkom pogledu u osobni prostor koji je i prema Van Goghovoj zamisli trebao „odmoriti um, ili bolje rečeno, maštu“. Garbinov rad također spaja dva lika, jednog iz stvarnog života, a drugog izmišljenog – miša Jerryja iz popularnog animiranog filma. Iako malom glodavcu većina kultura ne pridaje pozitivnu simboliku, već ih povezuje s nečistoćom, štetom i zarazom, miš se, zbog svoje sićušnosti i prilagodljivosti ističe i kao lukavac koji može nadmudriti neprijatelja i majstorski se skloniti. Otud i izreka „sakriti se u mišju rupu“. A to za ljude uglavnom znači pritajiti se u sigurnosti vlastitog doma. Soba postaje utočište od životnih ugroza, mjesto smirivanja u kojoj doduše ne možemo pobjeći od sebe.
* https://mmsu.hr/dogadaji/bijeg/ 

PAR
Kosta Angeli Radovani, Obla torza  / Dvije djevojke
lijevanje, bronca, 410 x 310 x 200 mm, MMSU-954, 1965.

Skulptura Obla torza / Dvije djevojke usredotočena je na prikaz para i ukotvljena u simboliku broja dva što označava i odraz suprotnosti i mogućeg povezivanja. Figure su oblikovane jezgrovito, bez puno gesti i mimike. Iako su omanjih dimenzija, djeluju masivno zbog kipareve koncentracije na predimenzionirane sastavnice. Ova predimenzioniranost u pristupu ženskom tijelu u Radovanijevu je slučaju primarno nadahnuta arhaičnim prenaglašavanjem ženskih atributa unutar pretpovijesne skulpture posvećene kultu Majke. Voluminozne figure prikazane su u sjedećoj poziciji s ponekim razlikama u posturi i tjelesnim karakteristikama. Zrcalno su uravnotežene i leđima su okrenute jedna drugoj. Zasjedaju pritom na istoj klupi s omanjim prostorom između. Nije potpuno jasno sjede li u unutarnjem ili vanjskom prostoru, zato što nam oblikovanje klupe u čistim linijama to ne otkriva. Oprema je namjerno geometrizirana, zbog većeg kontrasta s zaobljenim oblicima ženskih tijela. Tako nam se i kiparev motiv postupno otkriva kao dvojak što nam sugerira i dvojni naslov skulpture. Obla torza / Dvije djevojke tako nisu samo aktovi, već figure nedorečenih i enigmatičnih odnosa, između bliskosti i uzmaka, dijeljenja tajne i povlačenja u sebe. Možda su se upravo posvađale pa su si okrenule leđa? Ili si nešto došaptavaju, ne želeći da ih netko primijeti i vidi što to taje?
* http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/3099/o/1/1/-1/l/2134/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/6 

PROLAZI DJETINJSTVA
Milijana Babić, Nonsense
instalacija, razni materijali, 2340 x 1800 x 1800 mm, MMSU-2436 (1-5), 2002.

Nonsense Milijane Babić inspiraciju pronalazi u literarnim predlošcima dječje fantastike, poput Alise u zemlji čudesa ili Alise s one strane ogledala. Instalacija izvedena u konceptualnom ključu i kroz minimaliziranu crno-bijelu estetiku vodi nas u međuprostor fikcionalnog i biografskog, dječje logike i pravila odraslog svijeta. Vanjskim izgledom podsjećajući na kućicu, naslanja se na pitanja doma i pripadnosti, na duhovit način ocrtavajući mrežu društvenih imperativa koji stišću pojedinca. Instalacija se otvara nakon ulaganja određenoga fizičkog i mentalnog napora, kruženja oko crne kutije, čitanja natpisa Will you, won’t you, will you join the dance?, i traženja ulaza, potom penjanja po stubama kućice i virenja u njezinu unutrašnjost. Uz citat iz Alise u zemlji čudesa, posjetitelja na krovu dočekuje slomljen čarobni štapić koji kao da govori o strepnji autorice nad neispunjenim obećanjima i iznevjerenim očekivanjima. Tek kroz otvor s gornje strane postaje vidljivo da je u zatvorenom kubusu udomljena lutka. Podsjeća na djevojčicu, ali daleko premašuje dimenzije djeteta. Stiješnjena u kutu, zarobljena svojom veličinom, ne može van, a unutra djeluje nezgrapno i neprikladno. Kolizijom fizičkih i simboličkih mjerila, Nonsense vrtloži pitanja: Kako se osjećamo u vlastitoj koži? Što donosi prilagođavanje novom i da li pritom postajemo pretjerano racionalni?
* http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/242/o/1/1/-1/l/3288/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/1

PROSTOR SJEĆANJA
Vladimir Udatny, Čajnik, miš i djevojka
ulje, papir, iverica, 50 x 65 cm, 1967., MMSU 974

Udatnyjeva slika podsjeća na slagalicu s fragmentima kućnog inventara i jednim nerado viđenim gostom, a ipak čestim sustanarom. Njezini su protagonisti sugerirani naslovom i sudeći po veličini koju zauzimaju, i neživom i životinjskom svijetu pridana je barem podjednaka uloga kao i ljudskom. Najistaknutiji i u krupnom planu prikazan je glodavac koji kao da gleda u nas. S prigušenim koloritom neodređene pozadine u kojoj možemo razaznati spoj interijera i eksterijera, slika dodatno zbunjuje svojom ‘naopakom’ kompozicijom. Tako bijeli miš, ujedno najveći i najsvjetliji element slike, visi naglavačke, djevojka prkosi sili teže u nemogućoj ležećoj poziciji, a čajnik kao da jedini potvrđuje gravitaciju i poput kakvog spremnika vremena stoji uspravno. Prostornost slike, rješenja po principu simultanizma s prikazima detalja viđenih iz različitih kutova, u dosluhu je s nadrealnim ugođajem čitave kompozicije. U ovom intimističkom prikazu skoro se može opipati tišina, zapunjena simboličkim imaginarijem kojemu se obično prepuštamo dok snatrimo, najčešće u osami vlastite sobe. Granični prostor između sjećanja, sna i priviđenja, posebno je naglašen dominantnom figurom bijelog miša koji se prema vjerovanjima i kazivanjima najčešće povezuje s onostranim čiji su glasnici i posrednici bile i životinje. Udatnyjeva slika doima se poput odškrinutih vrata u neobičan, ali postojan svijet imaginacije u kojem stvarno i utvarno rado mijenjaju mjesta.
* http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/3459/o/1/1/-1/l/2884/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/9

U SLAST!
Ivo Dulčić, Mornarska škrinja s mrtvom prirodom
ulje, platno, 59 x 78.5 cm, 1953., MMSU 339

Koloristički razigrana, Dulčićeva se slika osvrće na motiv blagovanja kao na osnovu doma u brojnim kulturama koja obično podrazumijeva zajedničku trpezu. Pritom spaja raznovrsne žanrove, interijer s eksterijerom, mrtvu prirodu s pozadinskom žanr scenom u kojoj podjednako sudjeluju ljudi, životinje, vegetacija. Iskričavom linijom i jarkom bojom umjetnik vješto oslikava i prvi i pozadinski plan, jarkim bojama i toplim kontrastima mediteranskog ugođaja. Prizor je idiličan, povlaštena situacija obilja, reklo bi se, koja podsjeća na opuštanje od radnih obaveza i navika, po sočnim voćkama i nasmiješenim, bezbrižnim licima protagonista, smještenim u pozadini. Asocira na ljetnu razbibrigu ili kakav arkadijski prizor u kojem likovi nisu čvrsto na zemlji, nešto sanjare, a u tjelesnom smislu gotovo pa lebde. Ni granica između perspektivno nakošene plohe prvog plana i vertikalno komponirane ‘pozornice’ drugog nije čvrsta. Pale voćke kao da se kotrljaju prema donjem dijelu slike, i nama promatračima, nude nam se na kušnju. Izmičući logici gravitacije, Dulčić stvara sliku u slici, i s nebom koje vodi visoko u gornjem dijelu, rastvara iluziju četvrtog zida, čvrste kocke u kojoj bi stvari i ljudi uobičajeno bili razmješteni. Relativiziranjem granice interijera i eksterijera, Dulčić pogled otvara prema beskonačnom, u idealiziran prostor izobilja.
* http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/3177/o/1/1/-1/l/2269/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/2

POGLED U INTIMU
Ines Krasić, Introducing My Elegant Private Party Room / Predstavljam vam svoju elegantnu sobu za zabave
instalacija, razni materijali, 3450 x 2550 x 3550 mm, 2001. – 2002., MMSU-2834

U Introducing My Elegant Private Party Room, Krasić iznova izgrađuje dio vlastitog stana. Ulazimo u najintimniji prostor koji nerado dijelimo s drugima. Instalacija je replika autoričine kupaonice, što djelu naizgled pridaje autobiografski karakter. Izvedena je iz tekstilnih materijala pa nas umjesto zidova, pregradnih elemenata s funkcijom izolacije, zaštite i skrivanja, dočekuje bijela opna od koje je sastavljen i prostor i njegove utenzilije. Krasić preciznim ručnim radom konstruira i sastavlja sve pojedinosti kupaonice, od školjke s vodokotlićem i stroja za pranje rublja do držača za sapun. Sterilna i naizgled neutralna bijela estetika tipičnoga modernog uređenja tek u drugom pogledu otkriva tragove na vlastitoj koži. Bijelo otisnuti zapisi popločavaju prostor: superiority, control, auto-erotic, beauty victim… Čitaju se kao ishodi agresivne potrošačke kampanje koja prodire u privatno i intimno okruženje, diktirajući izvođenje vlastitog identiteta, rodnih uloga i tjelesnosti. Tako se i mjesto s kojim vezujemo različite, mahom skrivene radnje s vlastitim tijelom, pokazuje kao jedan od utrživih artikala kasnog potrošačkog društva. Komornost kupaonice, umjetna rasvjeta i postojanje samo jednog otvora (vrata), pojačavaju osjećaj tjeskobnosti, što naglo mijenja i našu promatračku ulogu dokidajući prvotno uzbudljivu voajersku poziciju virenja u tuđu intimu.
* http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/3257/o/1/1/-1/l/3581/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/3

UNUTARNJI GLAS
Davor Sanvincenti, Udaljena intimnost
audio-vizualna instalacija, 1000 x 1000 x 1000 mm, MMSU 7115, 2010.

Tema Sanvincentijeve instalacije sugerirana je naslovom Udaljena intimnost. Bavi se srodnim situacijama razgovora sa samim sobom, introspekcije, osluškivanja unutarnjeg glasa, mrmorenja tjelesnih frekvencija, pokušajima meditiranja i unutarnjeg sabiranja. Pritom je ukinuto vrijeme kronometarske progresije koje hrli prema naprijed, a sugeriran je intiman vremenski doživljaj koji naglašava protežnost aktualnog trenutka. Umjesto pokretljivosti i dinamike, tipične za hiper-ubrzanu sadašnjost, dočekuje nas suspenzija akcije, polaganost i utišanost. Intima nam se pritom čini bliskom i distanciranom, našom i dohvatljivom, a opet u potpunosti nedokučivom. Tako u kutu sobe nailazimo na projekciju tijela čije sjenke lagano titraju po stjenkama zidova kao tananim granicama između unutarnjeg i vanjskog prostora. Tijelo je pritom prikazano sklupčano, prekriženih nogu i blago pognute glave, zaokupljeno sobom. Na to upućuje i prateća audio pozadina s niskim frekvencijama, preuzetim mahom iz zvukova unutarnjeg tijela, koja titravu vizualnu siluetu prevodi u trzavu zvučnu sliku. Vodeći se fenomenima na rubu jezika i dosizanja čujnosti, Udaljena intimnost predočuje stanja koja teško iskazujemo drugima, prvenstveno naglašavajući krhkost intimnog prostora.
* http://www.messmatik.net/installations.html

SIGURNO UTOČIŠTE?
Siniša Labrović, Pogledaj me u oči
videoinstalacija, 1900 x 700 x 900 mm, MMSU 7218, 2018.

Monotoni blok cigli koji tvori mini građevinu, između rudimentarne zidne pregrade i oskudne kućice, prvo je što uočavamo u Labrovićevoj instalaciji. Pa onda, malo ispod razine očiju, ugledamo neobičan otvor otprilike u veličini jedne cigle. ‘Kućica’ ne zauzima ni metar kvadratni; tek je minimum osobnog prostora. U nju je moguće stati samo uspravno, gotovo vojnički, kao na stražarskim tornjevima. Lik čovjeka skrivenog unutra osjećamo, jer od njega vidimo samo usta koja neumorno žvaču. Sirova Labrovićeva arhitektura snažna je metafora današnjeg života. Privatni prostor sveden je na minimum. Egzistencija onih koji prostora imaju malo i po pravilu su i u javnom nevidljivi, jednaka je pukom preživljavanju. Ili da se poslužimo Labrovićevom poredbom, prežvakavanju ostataka. Stamena arhitektura u potpunoj je suprotnosti s elementarnom radnjom koja se zbiva u njezinoj unutrašnjosti. Pritom je ideja doma izazvana u dvojakom smislu, kao skrovište, a istodobno i privremeno tj. nesigurno stanje. U vremenu sve bržeg podizanja zidova i stvaranja ozračja izolacije, predodžba o domu kao prvom pragu u kojem se unutarnji prostor spaja s vanjskim, privatno sa zajedničkim, pokazuje se krhkom. Pa ipak, lice koje nam ne uzvraća pogled, nego samo pokazuje usta i neumorno žvače, sažima i ideju prkosa. Ja žvačem, i dalje postojim.