Damir Stojnić: Ignisogrami / Konflagracije

I paint with my lungs
I paint with my kidneys¹

Mnogi veliki umjetnici pokazali su da se umjetnost svojom kreacijom može približiti
najdubljoj istini i spoznaji, ali ju se može zahvatiti tek onoliko koliko je dano njezinu autoru, u
naznakama isprepletenim s ljudskim osjećanjima i životnim okolnostima. U tim nastojanjima
Damir Stojnić dokida granice između medija performansa, slike i crteža, jednako kao što
misao ukorporiranu u umjetničko djelo uobličuje u simbole kojima ilustrira svoje osobno
viđenje stvarnosti.
Postav izložbe uključuje djela iz dvaju ciklusa – Ignisogrami i Konflagracije; oba označavaju
umjetnikovo odazivanje svome unutarnjem porivu koji nadilazi racionalno, traganju za
odgovorima i razumijevanju toga svoga intuitivnog zova. Budući da u tome nije osamljen, jer
ista žudnja postoji otkad je čovjeka, u traženju tog ekvivalenta Stojnićeve su umjetničke
zaokupljenosti povezane s metafizičkim, astrološkim, alkemijskim, antropozofskim i
gnostičkim temama i učenjima te osobnim poimanjem naravi suvremene umjetnosti.

Od 2004. godine u kamenolomima Istre, koje naziva svojim Atelierima vatre I i II, izvodi
višesatne ritualne performanse vatrom. Njima nastoji uhvatiti trenutak u kojem se odražava
sveobuhvatnost. Pred publikom, ili bez nje, vadi kamenje iz kamenoloma koje potom slaže u
forme simboličnog značenja: leptira, pegaza, mosta ili posljednjeg (Kujem uskrsnuće mrtvih²)
u obličje lijesa čije konture izvodi rujući čekićem po pijesku oko svoga ležećeg tijela. Unutar
njih u noćnim satima pali lomaču, postupno raspiruje žeravicu s tla stvarajući pritom žareće
prostorne oblike koje naziva Ignisogramima ili crtežima vatre. U njima se zrcali misao svega
što postoji – što nastaje u žaru i plamenu i s njim izgara i nestaje. Ugljen, odnosno ugljena
prašina kao analogija metafizičkog praha, sredstvo je kojim stvara recentan ciklus
Konflagracije. Na tradiciji gnostičke filozofije zasnovane na dualističkom pogledu na svijet te
manirom umjetnika alkemičara kojem je stvaranje put i sredstvo osobne transformacije u
dostizanju duhovnih iskustava, Stojnić stvara radove u kojima ugljenu prašinu tretira kao
esenciju stvaranja i rastvaranja.

Konflagracije obuhvaćaju seriju od dvadesetak crteža većih formata, nastaju paralelno s
umjetničkim knjigama i mapom starih zemljopisnih karata koju je pronašao u antikvarijatu te
preko geografskih karata šablonama i prahom aplicirao svoj sadržajni vizualni imaginarij.
Naziv ciklusa potječe od latinizirane riječi Conflagratio, što je termin grčkih stoika koji
označava sveopći požar i proces sveopćeg izgaranja – vatra analogijom predstavlja aktivan
životni princip, prisutan u svemu što je stvoreno. U svome suprotnom obliku, procesom
izgaranja, obuhvaća rušilački princip, pri čemu fizička smrt ne označava krajnje ništavilo, već
prelazak iz jednog stanja u drugo.

U seriji crteža, kao i mapi sa starim geografskim kartama, često se pojavljuju isti motivi
izvedeni prahom ugljena ili krede u boji na podlogu papira – motiv pčele u zlatnoj, crvenoj i
crnoj boji asocijacijom na pelud simbolizira plodnost, rađanje, bujanje, odnosno cikliku
rađanja i umiranja; motiv preklapanja ljudskih profila, poput onih u formi klepsidre,
pješčanog sata, također metaforički sugerira pretvorbu životne energije i prelaska iz jednog
stanja u drugo te princip karmičkog kruga koji održavaju. Iz ljudskog profila, poput „trećeg
oka“, katkad izvire svjetionik odašiljući svjetlo kao transcendenciju višega duhovnog stanja
čovjeka. Fenjeri pak simboliziraju lažno svjetlo materijalnog svijeta. Motiv globusa često je
prisutan kao simbol svijeta, ali i simbol oka kojim označava gledanje kao proces kreiranja
svijeta. O programiranju stvarnosti koju doživljavamo, misao koja se provlači u svim
radovima ciklusa, govore crteži u kojima se svjetlosne projekcije, projicirane iz projektora koji
su spoj filmskog projektora i šivaćeg stroja, susreću u spoju i obliku heksagrama, odnosno
Davidove zvijezde, sugerirajući dualnu prirodu svijeta. Svi ti simboli mogu funkcionirati kao
trenutačan Stojnićev orijentir, pa je i umjetničko djelo nastalo unutarnjim vodstvom
podložnom promjeni ili, kako sam kaže:

„Ustvari, cijela serija radova govori o mom osjećaju nemoći da u potpunosti
živim ono što nekako osjećam da bi moglo biti istinsko duhovno stremljenje. O
mom osjećaju nemoći pri kojem sva duhovna stremljenja bivaju osujećena
egzistencijalnim imperativima. Od hranjenja, koje stalno tematiziram, do
samopotvrđivanja vlastitog ega, pa i kroz umjetnički rad. Ta mi nemoć čak
govori da je uzaludno otići u neku špilju, živjeti potpuno asketskim životom te
se odreći svijeta, jer je i to još jedna manifestacija ega. Ego kaže odbaci ego.“

Stojnićeva istraživanja u tehnici aplikacije praha na podlogu datiraju iz najranije faze
stvaranja, od jedne od njegovih prvih izložaba uopće, ambijentalne instalacije izvedene u
stanu umjetnika Davida Maljkovića 1998. godine. Ta se istraživanja nastavljaju i u
umjetnikovoj knjizi www Herbarijum (1998./1999.) te genezom i u prostornim crtežima
vatrom – Ignisograme, potom i u umjetničkoj knjizi – Libreto 3 ½ (2009.) napravljenoj na
pronađenoj štednoj knjižici iz doba talijanske Rijeke te u knjigama Li(e)bert(e)a nastalima na
podlozi stare kajdanke (2014.). Svi ti radovi zapravo govore o istom ili sličnom – o unutarnjoj
vatri kojoj smo svi, različitim intenzitetom, podvrgnuti.

¹ Naziv crteža Damira Stojnića iz serije Konflagracije.
² Naziv Ignisograma, „Kujem uskrsnuće mrtvih“, parafraza je naziva rada Dimitrija Baščičevića Mangelosa
„Očekujem uskrsnuće mrtvih“ (1964.).

Nadežda Elezović