Boîte-en-Valise / Kutija u kovčegu

Kada je sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća Marcel Duchamp izradio Boîte-en-Valise (Kutija
u kovčegu), kultno djelo u obliku kožnog kovčega u koji je smjestio minijaturne replike i fotografije
svojih dotadašnjih radova, jednim je umjetničkim radom objedinio svoj cjelokupni opus, a lako
prenosiv kovčeg poprimio je ulogu svojevrsne autorove putujuće retrospektive. Mobilnost
umjetničkih djela i mogućnosti predstavljanja umjetnika u suvremenom društvu, začeti tim
Duchampovim radom, ideje su koje se problematiziraju skupnom izložbom Boîte-en-Valise (Kutija u
kovčegu). Izložbu je osmislio Francuski institut iz Pariza, a zamišljena je kao putujuća izložba koja
predstavlja francusku emerging likovnu scenu, mlade umjetnike školovane na različitim francuskim
umjetničkim školama. Odabrano je petnaest radova, a svi su umjetnici imali zajednički projektni
zadatak: koncipirati i realizirati djelo koje će se referirati na Duchampov Boîte-en-Valise.
Umjetnici predstavljeni na ovoj izložbi izražavaju se u različitim medijima pa je zanimljivo pratiti kako
se svaki od njih prilagodio zadanim okvirima drvenog kovčega u koji je morao smjestiti svoj rad, bilo
da je riječ o slici, instalaciji, video- ili audioradu ili pak performansu. Jednostavni drveni kovčezi
podsjećaju na ambalažu koja služi za prijenos umjetnina, ali mogu poslužiti i za transport bilo koje
druge neumjetničke robe. Da bi se i u samome likovnom postavu sačuvala ishodišna ideja mobilnosti
umjetničkih radova, pri izlaganju se uz rad postavlja i kovčeg, neestetizirani i utilitarni predmet koji,
na još jednoj razini, upućuje na vezu s Duchampovim konceptom. I u njegovoj Kutiji u kovčegu kožna
torba postala je dio rada, čime je anulirao, ne prvi put, strogo definiranu granicu između umjetničkog
i neumjetničkog predmeta (dovoljno je prisjetiti se njegove Fontane iz 1917.).
Drveni kovčeg na ovoj izložbi dobiva i jednu novu dimenziju. Dok ga autori pojedinih radova poimaju
kao dio izložbene kulise i naznaku projektnog zadatka te percipiraju jedino njegovu uporabnu ulogu,
neki su umjetnici kovčeg zamislili kao nedjeljivi dio rada. Ideja spajanja ambalaže i umjetnine
poprimila je i radikalniji pristup u primjeru kada je rastavljeni transportni kovčeg, zajedno s
tekstualnim uputama o njegovu rastavljanju te ponovnom sastavljanju za nastavak putujuće izložbe, i
sam postao umjetnički rad.
Materijaliziranje ideje putujuće izložbe i višestrukog izlaganja istih predmeta vidljivo je u konceptu
pojedinih radova. Zamišljeni su tako da se za svako prikazivanje nadograđuju novim elementima,
opetovanim izlaganjem evoluiraju, postaju works in progress, a kada se izložba privede kraju, rad će
se razlikovati od inicijalnog izgleda i u njemu će se se moći iščitati njegova izložbena povijest.
Neki autori pozivaju na interakciju s radom, ali ne promatrača, što bi se moglo očekivati, već
postavljača izložbe. U tu su svrhu umjetnici u neke od kovčega spakirali materijal koji treba
upotrijebiti pri postavljanju rada pa tako u kovčegu nailazimo na pigment u koji muzejski tehničar
treba umočiti prste i ostaviti otiske na radu, sprej kojim se mora ponoviti autorova umjetnička akcija
ili pak scenarij s jasnim uputama umjetnika za izvođenje performansa. Na ovakav način netko drugi
dovršava kreativni čin koji je umjetnik započeo, što podsjeća na Duchampovu zamisao interakcije
promatrača s njegovom Kutijom u kovčegu.
Ova izložba, nastala prema unaprijed određenom konceptu, predstavlja veći broj autora i skup je
različitih likovnih poetika, što ju čini kompleksnom i slojevitom pa njezino iščitavanje podastire
višeslojnu interpretaciju. Bez obzira na to, zajednički nazivnik koji je postavljen kao njezino ishodište
prepoznaje se u različitim segmentima, ali i u izložbi kao cjelini.

Vilma Bartolić