Poezija je zec iz šešira

31.5.2019. - 14.6.2019. @ Galerija SKC

U petak 31.5. u 20 sati u Galeriji SKC u Kružnoj ulici bit će otvorena izložba autorica i autora odabranih natječajem Poezija je zec iz šešira.

Mladi umjetnici/e bili su pozvani da se nadovežu na umjetničke strategije Vlade Marteka, konceptualnog umjetnika u podlozi čijeg je djelovanja poezija i poetsko, jezik i jezično, a čija će velika Izložba s više naslova biti otvorena 12. srpnja u MMSU-u, kao dio pretprograma Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture.

Izložbom Poezija je zec iz šešira predstavit će se radovi deset mladih umjetnika/ca, sadašnjih ili bivših studenata akademija likovnih umjetnosti u Rijeci, Zagrebu, Sarajevu i Ljubljani. Njihovi radovi miješaju različite medije (knjige umjetnika, objekte, instalacije, intervencije u novinama…), kao i  formate i jezike. Susrećemo se s intimnijim zapisima koji dolaze iz prvog lica (dnevničkim, poetskim, pripovjednim) i sa sadržajima kodiranima jezikom reklame, zakona ili medija.

Raznovrsnost umjetničkih pristupa čitamo u kompromisima riječi i slike, a jedan od radova koji živi na granici jezičnog i vizualnog je Panika Adele Mesić. Umjetnica savijanjem žica na zidu oblikuje znakove jednoručne abecede za osobe oštećena sluha. Obris zatvorenog dlana, koji se kao elementarni trag javlja u Martekovim radovima, ovdje zadobiva nove, otvorenije konture. Iako se radi o normiranim simbolima, šest ruku izgubljenih u prijevodu tvore tek sugestivnu koreografiju. Prema mišljenju autorice, poruku će lakše dokučiti oni koji i sami “pate” od naslovne riječi rada, skloni u okolini prepoznati znakove svoje anksioznosti.

Bojan Stojčić umjetnik je s nešto više izlagačkog iskustva, no na svome je samizdatu počeo raditi za studentskih dana. Knjiga No Trace Promises The Path okuplja fotografijom dokumentirano upisivanje u prostore, prolazne trenutke koji se troše vremenom. U situacije zatečene u interijerima i vanjskim prostorima u Sarajevu i na putovanjima (planine, trgovi, plaže…), umjetnik istančanim smislom za odnos podloge i sadržaja, upisuje dosjetljive, gotovo egzistencijalne misli na engleskom jeziku. U pijesku na granici vala predmnijeva nestanak traga, u zamagljeno prozorsko staklo unosi težinu sjećanja, u praznu kućicu kalendara ispisuje “time misplaced”. Za sebe kaže da nije pjesnik.

Drugačiji pristup knjizi ima Mihaela Rašica koja dvadeset ručno rađenih stranica povezuje crvenom niti. Nit konca u Nacrtu za misao sugerira neprekinuto strujanje misli, ali i aktivno sudjeluje u priči, ispreplićući se kroz noge likova ili se referirajući na emocionalno vezivanje mladenaca. Priziva staro vjerovanje o crvenoj niti sudbine koja neumitno veže srodne duše, ali i povijest frazema o crvenoj niti kao misli vodilji, niti koju je Tezej prema legendi pratio pri izlasku iz labirinta. U jezičnu igru se osim niti uplići i crvena slova, koja naglascima mijenjaju formu i poruku teksta.

Productivity support Laure Barić obraća nam se digitalnim jezikom reklame i nametnutih motivacijskih poruka. U formi brošure umjetnica grafički uređuje raznorodne vlastite i preuzete materijale koji problematiziraju pitanje produktivnosti. Podcrtava naoko samorazumljive imperative bržeg i boljeg djelovanja, kroz mehanizme koji potiču efikasnost, samodisciplinu i nadgledanje neoliberalnog tijela. Prisvajajući jezik liste zadataka ili aplikacije za samopraćenje uspjeha ironijski se poigrava konceptima kvantifikacije rada i tijela.

Listajući dnevne novine Matea Šiprak mijenja novinske naslove zasićene lošim vijestima. U pomalo terapeutskom činu ritmičnog šaranja riječi i slova preoblikuje naslove u pozitivnije misli. Činom afirmativne cenzure rad Izmjena spekulira o svijetu rasterećenom od tištećih dnevno-političkih tema.

U borbi sa svojom unutrašnjom, osjećajnom stvarnosti Tea Teodorović u glinene pločice utiskuje misli koje stalnim preživanjem ukrug preživljavaju. Među njima nalazimo iskaze samobodrenja, kratke rečenice mirenja sa sobom i situacijom, kao i izjave drugih ljudi koji u nerazumijevanju njenog emocionalnog stanja sugeriraju “da joj nije ništa” i da “depresija ne postoji” (Pisma sebi). Drugi dio rada fizička je sublimacija njenih osjećaja, bočica ispunjena suznom vodicom (Eau de Larme) na granici poetskog objekta.

Sitnoj bočici koja poziva posjetitelja da se približi, suprotstavlja se veličinom rad Omaž prirodi Kristine Čehulić. Starinski naslonjač pretapeciran mahovinom unosi dašak prirode u galerijski prostor, pozivajući nas na preispitivanje našeg odnosa s prirodom i prema prirodi. Kao orijentir koji u šumi traži našu pažnju, ovdje nas njena nježnost dovodi u dilemu sjedanja, proizvodeći čežnutljivu prazninu između želje za stapanjem s prirodom i njene izmještene neuhvatljivosti.

Izvan galerijskog prostora, ali u krugu Galerije SKC smještene u omladinskom klubu Palah, Katarina Kožul predlaže intervenciju grafitom na jedan od zidova. Među zidovima s kojih nas se obraćao i sam Martek (Državo, unakazit ću te artom, 2000.), umjetnica danas pronalazi neumjetnički grafit kojim je napisana riječ ‘kokain’. U njemu prepoznaje mogućnost za intervenciju koja bi pozivala na čitanje djela ruskog pisca Mihaila Agejeva iz 1936. godine. Psihološki Roman s kokainom prozno je djelo koje prati moralno i tjelesno propadanje glavnog lika, a umjetnica preinakom originalnog grafita upućuje na čitanje, edukaciju i komunikaciju, na mjestu na kojem to ne bi očekivali.

Na dan otvorenja izložbe umjetnice Gloria Arapović, Lucija Granić i Ivona Habijanec  performativno će predstaviti rad Više od etikete. Radi se o tridesetak kravata koje su ukrašene riječima iz srednjovjekovnog Vinodolskog zakonika, a preuzete su iz dijelova teksta u kojem se po prvi put na ovim prostorima progovara o ženskim pravima i donose kazneno-pravni zakoni koji ih štite. Imenice i pridjevi poput kućanice, vještice, bludnice, časti ili jalove, izvučeni su iz konteksta, i kao takvi nas tjeraju da uspostavljamo veze s njihovim značenjima tada, ali i danas u svjetlu pokušaja ograničavanja stečenih ženskih prava.

Na otvorenju poeziju susrećemo na neočekivanom mjestu zahvaljujući radu umjetnice Jelene Šimunić. Svjesna da danas umjetnost ima sve veću ulogu u industriji zabave, a da otvorenja izložbi predstavljaju društveno događanje, radom Za ekipu za šankom obraća se tzv. just mingle publici otvorenja, koja će ispijajući piće moći pročitati stihove njene poezije ispisane neotrovnim flomasterom na unutarnjoj stijenci plastične čašice. Poezija će, ulazeći u usta posjetitelja, tijekom večeri iščeznuti. Način dostave rada ostaje dosljedan ideji cateringa pa čašice u Galeriju šalje dostavnom službom. Nevidljiva pjesma bolja je od vidljive pjesme, zaključio bi Vlado Martek.

Tekst: Kora Girin
Foto: Bojan Stojčić, Piece Of Art, Piece Of Cake
Organizatori: MMSU, Galerija SKC, Akademija primijenjenih umjetnosti

 


Poezija je zec iz šešira, otvorenje izložbe, 31.5. 2019.