Boris Cvjetanović, Malo o životu

28.9.–12.10.2016., Mali salon

Izložba Malo o životu autora Borisa Cvjetanovića predstaviti će seriju fotografija Bolji put koja je snimljena 2012. godine u vrijeme umjetnikova boravka u Rijeci, te tri videa: Toliko toga stane u jedan životMartina i Dori i Što nisam Lupar.

 

 

Cvjetanovićev pristup odlikuje se izravnim pogledom u snimano, nedirnutim kadrom, uvažavanjem običnih i slučajnih događaja ukidajući u odabiru tema konvencije vrijednosne ljestvice vrijedno-bezvrijedno. Socijalna osjetljivost u pravilu nije popraćena indikativnim komentarima, već dokumentarnom neposrednošću.

 

Bolji put
Prilikom moga boravka u Rijeci 2012. godine, gdje sam kratko vrijeme radio na fotografiranju dijela fundusa MMSU-a, stanovao sam kod Sabine, kustosice Muzeja.
S obzirom da smo u različita vremena išli na posao, ja sam i neznajući to, koristio put do muzeja koji je bio posve različit od njezinoga. Taj ”drugi put” uvijek bi se nekako oduljio, a taj  dio Rijeke od Krimeje do Delte privukao me svojom iskrenošću ne skrivajući mi gotovo ništa.
Ispostavilo se da Sabina nikada nije išla tim putem, za kojeg sam u šali tvrdio da je sasvim sigurno i bolji put. Uvijek se može postaviti pitanje što je to uopće bolji put, da li on stvarno postoji i bi li to bio bolji put za sve.
Rijeka je grad u kojemu sam dosta boravio i kada bih je morao opisati u samo dvije riječi, nekako mi se nametnulo samo od sebe, to bi bilo: duboka i visoka.
Boris Cvjetanović, 2016.

Boris Cvjetanović (Zagreb, 1953.) diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, likovni smjer, a fotografijom se počeo baviti osamdesetih kao fotoreporter u Studentskom listu i Poletu, kada postaje predstavnikom Poletove fotografske škole. Otada djeluje kao zamjetna autorska pojava u fotografiji te kroničar hrvatske suvremene scene – njegov kućni arhiv vjerojatno je najbogatija fotografska baza umjetničkih događanja, službenih otvorenja i neformalnih okupljanja.

Foto:
iz serije fotografija Bolji put, 2012.,
Toliko toga stane u jedan život, video still, 2014.