05.10.2018

Tijelo u dijalogu, Vilma Bartolić

Prikazivanje ljudskog tijela, koje se u danom trenutku udaljuje od kanona propitivanja estetike, ideala ljepote i harmonije, prelazi granicu figuracije i mimetičkog prikaza, materijalizira se u apstraktnoj formi, tijela koje postaje subjekt različitih oblika performativnih praksi u stalnom je fokusu likovne umjetnosti Zapada. Usmjerenost na tijelo i perzistentnost sadržaja podastire širok dijapazon interpretacija, novih čitanja i kontekstualiziranja ove teme.

Na izložbi Tijelo u dijalogu predstavljeno je dvadesetak slika, crteža, grafika i skulptura iz fundusa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, nastalih u vremenskom rasponu od početka dvadesetog do početka dvadeset i prvog stoljeća, koji se bave doživljajem ljudskoga tijela. Vremenski okvir uvjetuje pojavnost tijela u različitim vizualnim oblicima: od onoga u kojemu su vidljive naznake figurativnog pristupa preko deformiranog i geometriziranog, reduciranog i skicoznog, plošnog ili hibridnog tijela koje prelazi granicu prepoznatljivosti i ustaljene čitljivosti do tijela kojim se tematizira određena misao introspektivnog karaktera.

S obzirom na to da je za ovu priliku odabran tek manji broj radova na temu tijela, izložba ne pokušava interpretirati njegovu ulogu i mjesto u muzejskom fundusu, već na vidjelo iznosi djela prema određenoj predmetnoj poveznici. Uz radove koji su zbog svoje visoke umjetničke vrijednosti često birani za različite izložbene projekte u Muzeju ili izvan njega, objavljivani u brojnim publikacijama, pa samim time ulaze u kategoriju već viđenih radova, težište je tematskih izložbi iz zbirke da se na njima prikažu i djela koja još nisu našla svoje mjesto na kojem od izložbenih programa, a duži se niz godina čuvaju u muzejskom fundusu.

U svakoj izloženoj slici, crtežu, grafici ili skulpturi ljudsko je tijelo postavljeno u određenu vrstu dijaloga, suodnosa s drugim tijelom, čime se akcent s objekta prenosi na atmosferu proizašlu iz međusobne interakcije, a ona je najčešće uvjetovana nekim emocionalnim značenjem. Na taj će način emocionalni trenutak postati sastavni dio svake likovne kompozicije i nositelj njezina tematskog sadržaja.

Veći broj radova bavi se doživljajem tijela u osnovnoj ljudskoj interakciji, u kojoj se svatko može prepoznati i s njom identificirati – tijelom u ljubavnom dijalogu (Kraljević, Černigoj, Angeli Radovani, Pilon, Pavoković, Lovrenčić, Bahorić, Hegedušić). Različitim se formalnim elementima ostvaruje odnos i komunikacija među likovima, vezanima uz specifičan likovni govor svojstven vremenu u kojemu je određeno djelo nastalo. Zasićenost u doživljaju tijela u emotivnom dijalogu ostvarena je širokim spektrom alata, od onih koji su ponajprije likovne prirode do onih čija je primarna uloga utilitarna pa autor gradi kompoziciju uzimajući dijelove upotrijebljenih i odbačenih predmeta, redizajnira ih, slaže i stavlja u nov vizualni kontekst (Bahorić). Iako su djela izrađena u različitim medijima i nastala u širokom vremenskom razdoblju, među njima se prepoznaju sličnosti i podudarnosti, a jedna od temeljnih je reduciranost sadržaja i minimalizam u oblikovanju, čime se naglasak stavlja na atmosferu i željenu emociju pa se autori otkrivaju kao pomni i inventivni promatrači kojima, bez obzira na način bilježenja vizualne stvarnosti, ne promiče otkrivanje i ocrtavanje karakternih crta ili trenutačnog emotivnog stanja nekog lika.

Osim u ljubavnom, tijelo je prikazano u različitim oblicima društvenog dijaloga, bilo da je riječ o razgovoru za kavanskim stolom, pripremi za kazališni nastup, šetnji ulicom, grupnoj igri ili kojemu drugom vidu komunikacije (Stančić, Prica, Angeli Radovani, Ružić, Herman, Šumanović, Dolenčić-Malešević, Uzelac, Gecan). Svima je njima zajednička interakcija postignuta govorom tijela, približenim licima ili nekim drugim načinom usmjeravanja pažnje na sugovornika. To više iznenađuju kompozicije koje se ističu svojom atipičnošću, poput skulpture Angelija Radovanija. U semantičkoj je osnovi dijaloga ili razgovora međusobna komunikacija pa se u tom kontekstu ta skulptura nameće kao antipod. Dva su tijela, bez nekih osobitih atributa koji bi ih određivali, postavljena jedno nasuprot drugome, sjede leđima okrenuti jedno drugome. Iako su im torza suprotstavljena pa svaki od njih gleda u svom smjeru, među njima postoji posebna vrsta povezanosti.

Tretiranje ljudskog tijela tako da njegova struktura postaje minorna i pretvara se u medijator kojim će se izraziti neka dublja sfera ljudskog postojanja prati se kroz radove novijeg datuma (Kavurić-Kurtović, Santini). Transformacija uloge tijela i reflektiranje osobnog unutarnjeg stanja skicoznim tijelom zarobljenim u gustoj mreži crtovlja, očituje se u radu riječke autorice Emanuele Santini, a moglo bi ga se nazvati tijelo u introspektivnom dijalogu. Riječ je o crtežu intimne prirode kojim autorica opisuje i iznosi osobno iskustvo različitih ugodnih i neugodnih emocija koje zaposjedaju njezin um. Tijelo je postavljeno u zamku koja podsjeća na osjećaj zatočenosti u vlastitom biću, a mreža apsorbira i privlači sve, i ono što želimo i ono što ne želimo, ne ostavljajući mogućnost otpuštanja i oslobađanja, već potiče stanje nepromjenjivosti i zatočenosti.

Presjeci stanja koji upućuju i asociraju na emocionalne iskaze, propituju intimna životna ili društvena pitanja, iskazuju se kroz tijelo u različitim vidovima dijaloga i interakcije s drugim tijelom: tijelo u kojem je forma težište vizualne kompozicije ili tijelo u kojem je oblik postao sporedan, a sadržaj osnova umjetničkog djela.

Vilma Bartolić

 

Foto: Veno Pilon, Amour simple, 1921. g.