English
Header Blue
Izložbe
O nama      Izložbe      Zbirke      Kontakt      Arhiva      Online zbirka

Izložbeni prostori

Muzej moderne i suvremene umjetnosti
Dolac 1/II, Rijeka

Mali salon
Korzo 24, Rijeka

Zimsko (od 1.10. do 30.4.):
utorak – subota, od 11 do 18 sati
nedjelja, od 11 do 13 i od 17 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

Ljetno (od 1.5. do 30.9.):
utorak – petak, od 12 do 20 sati
subota i nedjelja, od 11 do 14 i od 18 do 20 sati
ponedjeljkom i praznikom zatvoreno

ponedjeljkom otvoreno uz prethodnu najavu
(051 49 26 11)

 

više
Arhiva izložbi
Pretraživanje
Izložba

Ivan Hrkaš

Trojka


Mali salon, 29.1. – 21.2.2016.

otvorenje: petak, 29. siječnja 2016. u 20 sati


hrkas1.jpg

Povodom Noći muzeja u petak, 29.siječnja 2016., u Malom salonu će se otvoriti izložba sarajevskog fotografa Ivana Hrkaša. Pod nazivom Trojka, autor predstavlja prizore kolektivnog rituala kupanja na riječkoj gradskoj plaži Trojka (nekadašnja Dvojka) na Pećinama.
Propitujući mogućnost doživljaja intime na javnom prostoru poput kupališta, istražuje načine na koje se nečija prisutnost upisuje u okolinu u kojoj boravi, i možemo li je prenijeti/prevoditi putem neke vrste reprezentacije? Serija fotografija, nastala za vrijeme autorovog boravka u Rijeci ljeti 2015. godine, na rezidencijalnom programu Kamov.

Izložba će ostati otvorena do 21. veljače.

Ivan Hrkaš (Sarajevo, 1978.). Nakon završene osnovne škole odlazi u Izrael, gdje od 1992. do 1998. godine pohađa Seligsberg gimnaziju u Jerusalemu koju završava kao učenik generacije. Nakon što je primljen na Akademiju likovnih umjetnosti Becalel u Jeruzalemu, 1998. godine se vraća u Sarajevo gdje upisuje Akademiju likovih umjetnosti, smjer grafičkog dizajna. Diplomirao je 2004. godine, a 2011. godine magistrirao na odjelu Fotografije.

22 10X15.JPG

Tijekom nesvakidašnjih ljetnih vrućina 2015. Ivan Hrkaš boravi na rezidencijalnom programu Kamov u Rijeci. Gotovo svakodnevno pohađa gradsko kupalište na Pećinama, koje domaći nazivaju Trojka (nekadašnja Dvojka). Provodeći kasna popodneva kao jedan od kupača, radeći sve što i drugi rade, sunča se i sklanja sa Sunčeva nišana, kupa i izležava, prevrće na prostirci, ogledava oko sebe. Povremeno odabire poneki kadar i iz prikrajka stisne okidač. Bez oklijevanja, slijedeći unutarnji glas 'sad'! S namjerom da ne remeti kućni red i ostane anoniman, posvećenost tom činu zadržava za sebe pa šest filmova ispucava priručnom idiot kamerom. Mogli bismo očekivati neku vrstu reportažne kronike, nizanje snapshotova, ali izložba u Malom salonu razotkriva drukčiji izbor koji nalaže da ga svrstamo u pejzažnu fotografiju ili, još preciznije, zbir eksplicitno prepoznatljivih krajolika i onih koji to nisu.

Zanimanje za gradsku plažu pokrenulo je autorovo zapažanje da prostorima kolektivnih rituala ne dopuštamo privatnost, zakidamo ih za intimno prisvajanje. Dakako, polazeći od tvrdokorne pretpostavke da je javno – javno, a privatno – privatno. Dokazati da je metafizičko prisvajanje fizički vidljivo i stoga prikazivo, usprkos neizvjesnosti kako to postići, izazvala ga je da se u tome okuša. 

19 A5.JPG

Šezdesetak fotografija (na izložbi je izloženo četrdeset osam radova) posložio je u konglomerat prepoznatljivih vizura obalnog pejzaža i fragmenata iz privatnih riznica njezinih stanara. Lokalitet kupališta snima njegujući uzajamnost dvaju polariteta, privatnog i javnog. Frontalne i simetrične, donekle čak i monumentalne panorame nadopunjuje snimcima iz blizine, naoko beznačajnim detaljima. U iskošenim kadrovima, asimetrično i nehijerarhično organiziranim kompozicijama iščitava se zanimanje za situaciju, a ne za pojedinca. Isto tako, primjećuje se odsutnost ikoničkog – nikada ne koristi portret, ne cilja na točno određenu osobu prema kojoj se mora postaviti simetrično i frontalno, odrediti se hijerarhijski. Nadilazi pojedince koji su uvijek tu negdje, ali izmaknuti iz očišta. Među licima, sva su jednako važna. U potrazi je za onim što se događa između njih. Odmjerava govor tijela, lovi geste i situacije. Zanima ga mjesto.

Prikazivačka je snaga ovih fotografija u sposobnosti utjelovljenja neprikazivog. U prijenosu nevidljive supstancije koju osjetimo, a ne možemo ju ni vidjeti ni imenovati (suprotno logici jezika gdje se neprikazivo može iskazati riječima). Čini se upravo zato što fokus zahvaća prazno mjesto ili je nejasno gdje se uistinu nalazi... Gledajući u njih, naša se pažnja ne zasiti odmah, niti pogled iscrpi sadržaj u trenuku. Ostaje lebdjeti između, kako bi se u predahu, ne gledajući u snimku izravno nego prolazeći izložbom, svijet Trojke protegnuo u prostor iz kojega ga gledamo. U biti – ili na kraju krajeva – da se snimka dobro sagleda, bolje je dignuti glavu ili zažmiriti.1

14 A5.JPG

A da bi se priča dovršila, potrebno ih je tako promatrati sve redom, jednu za drugom. Zbog toga i potreba za izložbom, repriziranjem događaja i uspostavljanjem drugog pogleda – pogleda u medij, fotografiju, a ne realnost kroz zaslon fotokamere. Budući da između fotografije i realnosti koju prikazuje nikada ne postoji potpuna podudarnost.2 Tada možemo shvatiti kako autor vidi prostor, a ne kakav je doista.

Primijetit ćemo da autor izbjegava izravne susrete pogledima... nigdje zatečenog očevica! Ulazak u tuđu intimu klizav je teren, ali snapovi to nisu. Hrkaševo snimanje počinje puno prije okidanja. I premda je trenutačno, dogodi se kao usputni mig, fotografije razotkrivaju da je prethodno kadriranje rezultat pomnog promatranja. Odmjerene kompozicije govore kako se autor kloni neobazrivog prekoračenja granice zasebnog prostora. Makoliko teško bilo standardizirati mjeru intime na plaži, osjećamo kako je autor ovlaš zahvaća, dijelom svladan ograničenošću manevarskog prostora kojim se i sam kreće, dijelom suzdržan od neposrednog podastiranja potpune informacije, kako bismo se mogli opružiti u slobodnom zamišljanju. U tome si pomaže postupkom dekadriranja, začudnog izmještanja očišta u kojem se nerijetko skriva onaj neočekivani punctum, točka učinka koja, prema Barthesu, čini fotografiju uzbudljivom.

09 A3.jpg

Iz perspektive urbanističkog i socijalnog promišljanja urbaniteta, zajednica plaže Trojka primjer je sponatanoga placemaking procesa u kojem se javni prostor personalizira stihijom života, nepromišljeno, i kao takav predstavlja mikrogeografski urbani raritet. Dodatno, i upravo zato, izložba reprizira i rezimira. Ali ne s namjerom da pikira na upis u kolektivno sjećanje – ionako je memorija individualna i neponovljiva, umire sa svakim pojedincom.3 Ovdje se sva pitanja drže osovine, što fotografija govori i što može.

Sabina Salamon

1. Barthes, Roland: Svijetla komora, bilješke o fotografiji, Antibarbarus, Zagreb, 2003., str. 69.
2. Ibidem, str. 133.
3. Sontag, Susan: Regarding the Pain of Others, Picador, New York, 2003., str. 86.

Foto: Ivan Hrkaš, 2015.

16 A4.JPG

Powered by iSite